Pikule i špekule

Dubinski kop
Nives Opačić

Pikule i špekule

Najlakše se upecam na udicu koju sama sebi bacim. Udica je bila jedno obećanje, a prema njemu se oduvijek ponašam odgovorno. Tako sam u prošlom Vijencu spomenula keru, jamicu koju su djeca sama udubila petom u podatnoj zemlji da bi u nju s određene udaljenosti utjerivala kuglice raznih imena, a najčešće su od njih u naslovu. Danas ću pisati o rekvizitima te dječje igre.

Ako u rječnicima hrvatskoga jezika potražite riječi pikulanje, špekulanje, dobit ćete podatak da je to dječja igra. Nedostaje samo jedno: nekadašnja, jer je danas djeci uglavnom nepoznata. Lijepo je to opisao jedan tata koji je sinčiću kupio više tih šarenih kuglica (još se mogu kupiti), no mali nije znao što bi s njima. Možda je tata mislio kako će same kuglice pokazati djetetu što da radi, no on je bio taj koji je trebao naučiti dijete što će s pikulama, špekulama itd. Pikulanje je bilo igra koja se igrala vani, na zraku, a htjelo se i nešto ravne i podatne zemlje, što je današnjoj djeci ponikloj na asfaltu i betonu strano. Nekoć je svaka regija imala svoje izraze i za te raznobojne kuglice, i za samu igru, i za pravila po kojima se igralo, tako da ću u pokušaju nabrajanja i onih izraza koje znam biti već unaprijed osuđena na manjkavost.

Da je špekulanje bilo poznato još u antici, saznala sam iz knjige Drevni izumi (P. James i N. Thorpe, prev. P. Raos, Mozaik knjiga, 2007). Dok se Odisej vraćao kući na Itaku nakon Trojanskoga rata (1200. pr. Kr.), prosci njegove vjerne žene Penelope (to je ona koja je tkala mrtvački pokrov i parala sve što bi toga dana istkala, samo da izbjegne udaju za kojega od prosaca) kratili su si vrijeme igrajući tu igru. Jedna je špekula predstavljala kraljicu, pa bi prvi koji ju je pogodio imao pravo na još jedno bacanje. Ako bi i opet pogodio, smio je prvi Penelopi ponuditi brak. Naravno, Odisej ih je, vrativši se nakon dvadeset godina, sve lijepo najurio. Arheološki nalazi puni su predmeta za koje se misli da su služili igri i zabavi, pa tako i kuglice od gline, kamena i stakla, od čega su se izrađivale i kasnije pikule.

Jezik često otkriva prve sirovine za izradbu tih kuglica. Vjerojatno bismo odmah pomislili kako je kliker, udomaćen u dijelu kopnene Hrvatske, potekao iz njemačkoga. Naravno, ne bismo pogriješili, no što ako se ta igra na njemačkom kaže mit Murmeln spielen? Izraz kliker potječe iz austrijskoga njemačkog (Klicker / Klücker), a u sjevernijem njemačkom kaže se Murmel, Marbel, Marmel (Marmelstein je zastarjelica za mramor). Slično je i s krafnima, krafnama itd. K nama je izraz došao iz Austrije, Krapfen, dok taj isti kolač na sjeveru zovu Berliner. Nijemci i Austrijanci, kao i Englezi i Amerikanci, razlikuju se kroz zajednički jezik.

I u engleskom se ta kuglica kaže marble, dakle i opet veza s mramorom, a vidi se i u slovenskom (frnikola znači i pikula i mramor). U Parčićevu Hrvatsko-talijanskom rječniku (1874) pikula ima talijanski ekvivalent ciottolo, što znači šljunak, oblutak. I samom oblutku, valutici, valutku imenu je kumovala oblost, pa su pogodni kamenčići, nađeni već oblikovani u prirodi, poslužili kao igraći rekviziti. Tako je okruglasto kamenje, piljci, bilo zastupljeno u dječjoj igri piljkanja (pet piljaka bacaju se sukcesivno u zrak i hvataju na ravnoj, ne zemljanoj, podlozi). Etimologija nagađa da im ime potječe od prasl. *pylъ, prašina. Kamena podloga za tu igru zacijelo je bila i prašna, no ipak ne toliko da bi i u igri i u imenu prevagnula.

Rječnik zagrebačkih germanizama Agramer (Novi Liber, 2013) nema riječi kliker, klikerati se u značenju špekulanja, što me začudilo. No zato ima preneseno značenje: klikeraš, klikerašica, oni koji brzo shvaćaju i reagiraju. Ti su klikeri zamišljen dio u glavi zadužen za brzo kopčanje (Klikeri mu rade 100 na sat).

Špekula, riječ na koju u rječnicima upućuju pikulu, potječe od lat. specula, kuglica od stakla, kamena, pečene gline ili nekog drugog materijala kojom se igraju djeca. No ona je korijenski povezana i s nečim što uopće nije dječja igra: s glagolom špekulirati, ciljati na nezaslužen dobitak, što dobro znaju špekulanti; lat. speculari znači ciljati, motriti, primjećivati, a u igri špekulanja treba itekako dobro paziti na protivnikove špekule i ciljati tako da ih osvojiš. Gdjegdje se čuje i izraz špekulja (Slavonija).

Pikulu je najlakše povezati s tal. piccolo, malen, pa se i za sitan novac, sitniš, kaže spicci (nemam ni pikule). Odmaknimo se od najraširenijih izraza i zabilježimo barem neke od ostalih! U Istri se spominju ščinke, u Dalmaciji franje, frenje / vrenje, frnje, frenge, venge, a u Sloveniji (ali i u nekim hrvatskim krajevima) frnikole, frnikule (vjerojatno iz mletačkoga frignocula, lak udarac), nike, kičke, kič kugle, pikse, bajse, bajsače (posebno velike kuglice, bombače). Plava pikula ili frenja, The Blue Marble, znamenita je fotografija Zemlje koju je 7. prosinca 1972. snimila američka posada Apolla 17. Na toj slici Zemlja ima oblik staklenke, staklene prozirne pikule, za razliku od porculanke, koja je također šarena, ali neprozirna.

Kera, petom udubljena jamica u koju su se ubacivale pikule, povezuje ovaj tekst s prethodnim, pa evo nekoliko naziva i za nju: juma, jumpa, trat, ropa, roža, rupa. U nju su se s kube, crte za sve igrače, na poseban način bacale špekule. Neki su igrali na trokut, škrg, a neki na rošu, rupu. A kad bi tko povikao turjen, više nije bilo petljanja ni oko pikula ni oko pripreme terena. Dakako, tada nitko nije znao francuski, no svi su to dobro razumjeli. Kao i kad bi se kartaši domogli aduta (fr. a tout), najjače karte koja pobija sve ostale.

Danas neka društva žele obnoviti pikulanje kao natjecateljsku igru. Želim im da uspiju.