Pat i Mat u svijetu umjetnosti

U travnju su Nizozemci predstavili javnosti slike ukradene iz Van Goghova muzeja u Amsterdamu prije čak sedamnaest godina, usput ispričavši pravi umjetničko-policijski krimić, rješenje zločina koji je bio na FBI-ovoj listi Top 10 krađa umjetnina. Taj muzej nije jedina nizozemska institucija koja čuva djela genijalnog slikara, ali je najveća: ima 200 njegovih slika, 400 crteža i 700 pisama. Nalazi se blizu Rijkmuseuma i Kraljevske koncertne dvorane i najpopularniji je nizozemski muzej s 2,3 milijuna posjetitelja. Već je bio opljačkan 1991, kada je bilo ukradeno dvadeset slika, uključujući i Ljude koji jedu krumpir. Samo pola sata poslije slike su nađene u praznom automobilu, tri dosta oštećene, a lopovi su uhićeni zajedno s pomagačima, dvojicom čuvara. Za krađu iz prosinca 2002. zaslužan je tada 29-godišnji Octave Durham, koji je uočio prozor do kojeg se može doći preko krova. „Imam oko lopova“, rekao je kad su ga ulovili. „Neki su rođeni učitelji, neki rođeni nogometaši, a ja sam rođeni lopov.“

A možda i nije. Durham i njegov pomagač Henk Bieslijn prvo su negdje drpili ljestve, a onda se po mrkloj noći popeli na krov muzeja, svezali konopac za silazak i batom razbili prozor. Čuvarica ih je spazila, ali nije ih smjela napasti, davši im taman toliko vremena da svaki zgrabi po jednu sliku i klisne. Durham je slike utrpao u torbu, ali je u panici, dok su čuvari vikali i alarmi tulili, skliznuo niz uže. Tresnuo je na tlo, pritom zgnječivši jednu sliku, usput izgubivši kapu. Sve je trajalo 3 minute i 40 sekundi. Durham je sretno stigao doma. Okvire i zaštitni pleksiglas bacio je u kanal, a odlomljeni komadić u zahod.

Jaen Baudrillard smatrao je da nije slučajno to što muzeji sliče bankama – i jedni i drugi čuvaju znakove. Banka jamči univerzalnost novca, a muzeji univerzalnost umjetnosti. Obični ljubitelji umjetnosti dive se izloženim slikama, ali ih ne mogu posjedovati, kao što ni obični građani ne mogu do bogatstava zgrnutih u trezorima. Samo najveći bogataši mogu kupiti umjetnički znak, autentičnoga Van Gogha. Budući da slika nema uporabnu vrijednost, za nju se elite na dražbama nadmeću, enormnim i apsurdnim iznosima potvrđujući status elite. I kod nas ima friških bogataša s respektabilnim zbirkama, od Tomislava Klička i Marijana Hanžekovića, do Nadana Vidoševića i Ive Sanadera, a i kuća Emila Tedeschija opremljena je umjetninama.

Sitan amsterdamski lopov zato ima težak problem: kako za elitni znak dobiti elitnu cijenu? Sličan problem imao je i hrvatski tat koji je u prosinačkoj noći 1993. popalio Bogorodicu s djetetom iz 16. stoljeća, vlasništvo krčkih benediktinki, koja je tada bila u Splitu na restauraciji. Na crnom tržištu tražio je za nju pet milijuna maraka, zavaran podvalom poznatoga šibenskog povjesničara umjetnosti koji je za javnost dao deseterostruku višu procjenu vrijednosti slike od realne. Nitko nije bio lud da mu toliko plati, pa je sliku jednostavno vratio policiji, dosta oštećenu, kada je nakon dvadeset godina pao zbog nekog drugog zločina, zamijenivši je za manju kaznu. Ali s Van Goghom nije moglo biti takvih igrarija. Ukradene slike na normalnoj bi aukciji postigle cijenu od 30 milijuna dolara, muzej je ponudio nagradu od 100.000 eura, a Durham dolazi do Cora van Houta, koji je 1983. oteo pivskog magnata Alfreda Heinekena. Van Hout je, međutim, bio ubijen na dan dogovorene transakcije, a slike je u ožujku 2013. za 350.000 eura kupio šef camorre Raffaele Imperiale smatrajući to dobrim poslom – i u podzemlju postoji elita.

Za njega je taj posao bio svakako bolji nego za nizozemskog Pata i Mata. Durham si je za svoj udjel kupio nekoliko motocikala i mercedes E320, a zaručnicu je nadario nakitom, putovanjem u New York i posjetom pariškom Disneylandu, spiskavši sve za šest tjedana. Policija ga je pratila, ali kad mu je upala u stan, utekao im je penjući se po fasadi, dokazavši da mu je nadimak Majmun dobro pogođen. Sklonio se u Marbellu u Španjolskoj, gdje je bio uhićen na godišnjicu krađe. S pomoćnikom bio je osuđen na 25 mjeseci zatvora i globu od 350.000 eura, a osudi je pomoglo i to što su forenzičari u izgubljenoj kapi našli DNK na vlasima.

Imperiale, šarmantan i uspješan, za to se vrijeme bavio onim što mu najbolje ide – međunarodnom trgovinom drogom. Kad mu se policija približila, a suradnici propjevali, zdimio je u Dubai. U odsutnosti je dobio dvadeset godina, koje su mu 2016. smanjene na dvanaest nakon što je pisao tužitelju u Napulj da su slike zbuksane kod njegove mame, iza tajne pregrade u zidu – slično kao i kod Ive Sanadera, samo što je premijerov fundus Bukovca otkucao njegov šofer. Čini se da talijanska policija, kao ni hrvatska, ne može kucanjem po knaufu otkriti skrivene šupljine.

Ovdje je bila riječ o slikama nastalima 1882. i 1885. Jedna pokazuje sumornu crkvu umjetnikova oca u Nuenenu, velečasnog Theodorusa van Gogha, pastora Nizozemske reformirane crkve, dok iz nje izlaze vjernici, i dar je Vincenta majci. Druga je još sumornija, a prikazuje more pred pješčanim dinama Scheveningena, po oblačnom danu, dok se na mutnim valovima ljulja jedrilica s crvenom zastavicom. S te je slike nespretni Durham odlomio 14 cm² iz donjeg lijevog ugla, a što je taj majmun uprskao, trebalo je dvije godine da se popravi. Najprije su na sveučilištu u Chicagu sliku skenirali da se vidi debljina namaza, a potom se po fotografijama rekonstruirao reljef površine. Sve je to potom isprintano na 3D-printeru te ručno ulijepljeno i retuširano. Usput je otkriven blijedi potpis Vincent, ali sumnja se da nije autentičan, nego da je dodan postumno.

Drske su krađe najbolje, kao što je pokazao Vincenzo Perugia kad se 1911. jednostavno išetao iz Louvrea s Mona Lisom pod bijelom kutom. Ali on nije bio oportunist kao Durham, koji je tražio novac i izazov, ni kalkulant kao Imperiale koji je slike nabavio – a na kraju i iskoristio – kao monetu za potkusurivanje. Perugia je bio zanesenjak koji je Mona Lisu želio vratiti zemljacima, da se dive djelu svojega genija, i boljelo ga je da je skriva ispod kreveta. Genij Van Gogha, međutim, nadrastao je i Nizozemsku i slikarstvo, postao je znak za sebe, posve komodificiran, dostupan na šalicama, kutijama za naočale, čarapama i tenisicama. Njegova su ulja današnji umjetnici animirali, rade se virtualni 3D-modeli njegovih krajolika, a zadnje što sam vidio nadilazi maštu: trenirka s Van Goghovom Zvjezdanom noći i Totoro. Novac više nema pokrića ni u zlatu ni u radu, vrijednosni papiri mogu se slobodno proizvoditi unedogled. I umjetnik je nestao, baš kako je to predvidio Baudrillard. I više nam ne treba jer čikaški skeneri i amsterdamski printeri mogu izraditi sliku uvjerljiviju od lažnog potpisa.

I, da, ako ste se zabrinuli: Raffaele Imperiale još je u Dubaiju.