Oprostorene slike

Nemamo često priliku susresti se u domaćim muzejima i galerijama s radovima umjetnika koji se svojim pristupom umjetnosti toliko snažno udaljavaju od svega onoga što smo navikli razgledavati. Slikarska težnja da se prostor razumije, da se prenese na slikarski medij u svim njegovim dimenzijama, zaživjela je snažno već s Giottovim freskama. Kako se prostor u slici s otkrićem perspektive počeo savladavati, tako se tijekom stoljeća javljala želja da se idealizira, pa onda i dekonstruira, poništi ili izobliči. Dok neki biju boj s prikazivanjem prostora u slici, Gordana Bakić svojim crtežima i slikama zauzima teritorij stvarnoga prostora. Grabeći u njegovu prazninu Gordana gradi puninu. Ljudska je težnja oduvijek bila osvajanje: ljudi, nagrada, svemira, ali više od svega naših zemaljskih prostora.

Promatrajući novi rad Gordane Bakić, nazvan Trenutni prostor (izložen u Gliptoteci do 17. svibnja), možemo se uz malo mašte zamisliti u jednom od paviljona Venecijanskog bijenala slikarstva, čije se novo izdanje otvara u Veneciji 11. svibnja ove godine.

Trenutni prostor Bakićeva je opremala do posljednjega trenutka prije otvaranja, što posve odgovara njezinu pristupu umjetnosti kao nedovršenu procesu čija je određujuća komponenta mijena. ­

Prije dvije godine Gordana je izložila u Galeriji SC rad Obnavljanje, kojim je galerijski prostor ispunila do te mjere da je posve onemogućila posjetiteljima da u njega kroče. Tako se rad mogao promotriti s ulaznih vrata galerije, ali i s povišenog prozora unutarnjeg balkona, kojem se pristupa iz predvorja. Vratimo li se još malo u povijest, u 1999. godinu, kada je u galeriji SC izlagala rad Opservatorij, primjećujemo da je već tada započela raditi s organičkim strukturama kojima se konstrukcije protežu duž čitavog prostora.

Umjetnica transformativnih procesa

Strahu od praznine nastavila se prepuštati u Obnavljanju, u kojem je strukturu nalik brdovitoj maketi rasprostranila po svakom milimetru prostora koji je nestao pod površinom bogatom reljefnim uzdignućima, uleknućima i napuknućima. U Trenutnom prostoru Gordana kao da nastavlja obnavljati, ali u strožoj, horizontalno-vertikalnoj strukturi koja uporište nalazi u stupovima izložbenog prostora prizemlja Gliptoteke. Crteži su posve osvojili interkolumnije. Nižu se između stupova postavljeni paralelno s bočnim zidovima prostora kao kakva otvrdnula, statična jedra koja se spuštaju gotovo od sama plafona do poda u jednakom ritmu koji diktira izmjena tamnijih i svjetlijih serija crteža. Svojim je crtežima umjetnica već jednom osvajala vertikale, 2005. izložbom Gameoverland u Studiju Josip Račić, kada je u njih obukla sve galerijske zidove. Vanja Babić u tekstu kataloga koji će biti predstavljen na zatvaranju izložbe Trenutni prostor istaknuo je kako je „u njenim radovima uvijek bilo moguće zamijetiti stanovite logičke pomake u odnosu na one prethodno realizirane“ te da su „slike i crteži Gordana Bakić oduvijek odavali dojam težnje za kontinuiranim rastom“.

U skladu s rečenim autorica se i ovaj put potvrđuje kao umjetnica transformativnih procesa čiji atelijer, taj osobni kabinet čuda, nikada ne prestaje biti izvorište novih, većih, složenijih kompozicija. Jako izražena vertikala postavljena je u Gliptoteci na podlogu izgrađenu od velikih slikarskih formata koji pulsiraju kroz zagasito crvene, žute i narančaste kružiće, točkice i crtice, na što su pažljivo i promišljeno postavljene perforirane, valovite papirnate forme i drveni predmeti nalik predimenzioniranim dječjim slagalicama. Dok je u Obnavljanju i tijekom trajanja izložbe nadograđivala svoj rad dajući mu oznaku regenerirajuće strukture, koju je neprestano nadopunjavala čineći je uvijek iznova novom i drukčijom, u Trenutnom prostoru djelo je u određenom trenutku napušteno te ga nipošto ne treba doživjeti kao dovršenu formu.

Nepravilnim ritmom horizontalna komponenta djela jasno svjedoči o potencijalu njegova rasta, koji se mjestimice čini naglo prekinut u prostoru što se oko njega razvija kao more. Moguće je da je umjetnica posve svjesno i dragovoljno ostavila tu splav nepravilnom i naizgled nedovršenom, a moguće je i da je vrijeme predstavljanja publici pragmatično odredilo kraj njezina nadograđivanja, koje se ovaj put ne nastavlja tijekom trajanja izložbe. „Permanentno postojanje stanja kontroliranog kaosa“, kako u umjetničinoj monografiji iz 2015. za realizaciju njezina rada kaže autor Marijan Špoljar, na neki je način Gordanin potpis u kojem je očigledan suživot iskustvenog, intimnog i naučenog.

Originalna mreža tekstura

Site specific kolaž kojim je osvojila novi prostor ponovno Gordanu Bakić potvrđuje kao svojevrsnu eksperimentalnu arhitekticu koja istovremeno mari za kvalitetnu izvedbu konstrukcije i njezinu visoku estetizaciju. Apstraktni motivi kojima je zasićena površina njezinih radova tvore originalnu mrežu tekstura koja izaziva pogled rastresenoga čovjeka današnjice da se strpljivo suoči s mnoštvom detalja koji iz dvodimenzionalnog slikarstva prelaze u trodimenzionalnu vibrantnu instalaciju. Začudna scenografija kojom rad rezultira zasigurno je djelomično uvjetovana Gordaninim osmogodišnjim angažmanom u zagrebačkom HNK-u, gdje je bila zaposlena kao kazališna slikarica. Važnost crteža u procesu njezina rada ne smije biti marginalizirana. Crtež nije samo sastavni dio spomenutih ambijentalnih djela već nositelj njegove geneze. Upravo crtež s jedne strane prikazuje razne nabujale forme, a s druge linearne grafičke motive. Dok pojedini oblici sugeriraju početak šarenog i titravog mikrosvijeta, drugi sivilom prizivaju atmosferu ništavila i kraja svega živoga, što pobuđuje asocijacije na djela Ordana Petlevskog. I njegove su organske tvorbe bile lišene prisutnosti ljudskih bića i prepuštene, baš kao i Gordanine, prirodnim zakonima rasta.

Promatrajući zahtjevan, kontinuirani rad pun potencijala da nastavi organski rast, ne možemo nego zapitati se: kako je moguće da ovako maštovito, promišljeno, minuciozno djelo ne bude kandidat za predstavljanje Hrvatske na Venecijanskom bijenalu slikarstva? Osim što njegova materijalna slojevitost govori o višeznačju i kompleksnosti procesa nastajanja, rad Gordane Bakić suptilan je i vizualno vrlo privlačan. Zašto onda pokraj ovakvih radova na Venecijski bijenale šaljemo hermetične ili pak one radove kojima se duboka značenja isforsirano utiskuju i nasilno upisuju – ostaje zasad zagonetka koja nas jednako začuđuje kao i finoća Gordanina novog umjetničkog tkanja, kojim tako dosljedno intervenira u prostor.