Novčići na dnu zdenca

Three Coins in the Fountain jedan je od šlagera u izvedbi Franka Sinatre. Skladatelj brodvejskih mjuzikala Jule Styne izvorno ga je napisao za istoimenu romantičnu holivudsku komediju, koju je 1954. snimio redatelj Jean Negulescu. Osim što je jedna na dugom popisu Sinatrinih uspješnica, skladba se pamti i po tom što je proslavila rimsku fontanu Trevi, koja bi, i da nije pjesme i filma, bila među najposjećenijim spomenicima Vječnoga grada. Među zagrebačkim fontanama, istini za volju, nema takve koja bi se po posjećenosti mogla mjeriti sa znamenitom rimskom fontanom, no i pojedini zagrebački zdenci i vodoskoci privlačni su građanima i turistima, a izdvajaju se i po vremenu nastanka, graditelju ili pak nekom drugom obilježju. Budući da je proljeće doba godine kada zagrebačke fontane ožive nakon uobičajenoga zimskoga mrtvila, slijedi nekoliko zanimljivosti o njima.

Ako je vjerovati predaji, fontane su u Zagrebu povezane već sa samim počecima grada. Ime grada legendom je povezano s vrelom Manduševac i istoimenim zdencem na središnjem gradskom trgu. Manduševac je, naime, gradski zdenac još od 11. stoljeća, a punio se vodom iz istoimenog izvora koji se nalazio na mjestu Bakačeve ul. 3. Pri uređenju trga 1852. zdenac je uređen, oko njega je podignuta željezna ograda, a u sredini postavljen kandelabar. Pri sljedećem uređenju trga 1907. zdenac je zatrpan, da bi u današnjem obliku bio obnovljen tek osamdeset godina potom. Drugi zagrebački povijesni zdenac dao je postaviti 1823. biskup Vrhovac u dvorištu Vlaške ul. 23, na mjestu izvora što ga je, po predaji, jedne sušne godine početkom 14. stoljeća od Boga izmolio biskup Kažotić te ga nazvao današnjim imenom grada. Krunište toga zdenca danas je pohranjeno u Muzeju grada.

Tzv. Bandićeve fontane podignute 2016.

Sastavnim dijelom i ukrasom gradskih parkova i drugih prostora fontane postaju u drugoj polovici 19. stoljeća. Prigodom uređenja Zrinjevca uoči posjeta prestolonasljednika Rudolfa 1888. izgrađen je privremeni vodoskok na mjestu dotadašnjega nužnika. Na mjestu vodoskoka već 1891. izgrađen je glazbeni paviljon koji i danas tamo stoji, a gradsko zastupstvo donijelo je odluku da se vodoskoci postave na travnata polja. Fontanu u obliku gljive na sjevernome polju izradio je 1893. Hermann Bollé, a 1894. postavljena su i dva vodoskoka, tzv. Blizanci, na južna polja. Po projektu Hermanna Bolléa podignute su još dvije gradske fontane. Znameniti ali i osporavani arhitekt autor je fontane nazvane Čaplja u dvorištu palače u Opatičkoj 10, gdje je danas sjedište Hrvatskog instituta za povijest. Autor je i idejnog rješenja fontane na Kaptolu, u središtu koje je skulptura Bogorodice s četiri anđela, rad kipara Antona Dominika Fernkorna. Skulpturu je Fernkorn prvotno izradio kao grobnu kapelu, a njezin odljev bio je predviđen za Markov trg. Od toga se, međutim, odustalo pa je Bollé skulpturu zajedno s fontanom 1878. postavio na Kaptol. Na Gornjem gradu najpoznatija je fontana nazvana Ribar sa zmijom, rad Simeona Roksandića iz 1906, koja se od 1911. po zamisli Viktora Kovačića i Huga Ehrlicha nalazi se na Jezuitskom trgu. Ivan Meštrović autor je Zdenca života. Rad potječe iz 1905, a grad Zagreb otkupio ga je 1910. i postavio na današnju lokaciju ispred zgrade HNK-a. Ivan Rendić, pak, autor je fontane koja je 1887. postavljena na gornjogradsko šetalište, a od tamo 1955. premještena u atrij Muzeja za umjetnost i obrt. Među poznatije donjogradske fontane nedvojbeno ide i ona ispred Doma Hrvatskoga društva likovnih umjetnika. Prema projektu Stjepana Planića postavljena je za vrijeme Drugoga svjetskog rata u okviru prenamjene objekta iz izložbenoga prostora u džamiju, kada su dograđeni i minareti.

Nakon rata minareti su porušeni, no Planićeva fontana i danas krasi monumentalno Meštrovićevo zdanje kao i cijeli trg na kojem se nalazi. Fontanu nazvanu Dječak izradio je 1950. Antun Augustinčić. Na Svačićevu trgu ona se nalazi od 1954, a zbog sličnosti sa znamenitom briselskom fontanom naziva se i Manekenpis. Fontane su se na gradske trgove i javne prostore postavljale i u godinama koje su slijedile, primjerice ispred Koncertne dvorane (1973), ispred nebodera Zagrepčanka na Savskoj cesti (1976), na Trg sportova (1977), pred Islamski centar u Folnegovićevu naselju (1987), na Starčevićev trg (1993), na Trg hrvatskih velikana (1994) ili pred Importanne galeriju (1997) i tako dalje sve do današnjih dana pa ih u Zagrebu danas ima više od pedeset, što nije malo, ali je i dalje četiri puta manje nego što ih ima u Rimu. Svih tih godina o fontanama se u Zagrebu nije mnogo pričalo, sve do mandata sadašnjega gradonačelnika, koji se opetovano i glasno zauzimao za podizanje novih i obnovu postojećih. Nešto od toga se i napravilo – najpoznatije fontane za njegova mandata podignute su 2016. na tzv. Sveučilišnoj livadi na Aveniji Hrvatske bratske zajednice. Popularno se nazivaju Bandićevima iako je njihova autorica arhitektica Helena Paver Njirić. Zagrebački gradonačelnik, poznato je, često posjećuje Rim pa se tamo vjerojatno fontanama i oduševio, a možda, kako i priliči, ubacio i koji novčić u fontanu Trevi.

A ima li u zagrebačkim fontanama novčića, opjevanih u spomenutoj Sinatrinoj svevremenskoj pjesmi? Uglavnom ih nema, ali treba se podsjetiti da je i toga bilo. Nakon što je uoči Univerzijade otkopan i obnovljen zdenac Manduševac, u njega su ljudi, osobito gosti iz inozemstva, bacali novčiće (a usto bi valjda i štogod poželjeli). Ta praksa, međutim, nije zaživjela pa danas u zagrebačke zdence i vodoskoke samo rijetki i neupućeni ubace koji novčić.