Norma i bez odsjeka

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca svečano je, 27. travnja, obnovilo Bellinijevu Normu, premijerno postavljenu prije malo manje od godinu dana. I doista jest svečanost za svaku kulturnu sredinu kada tu krunsku ulogu svekolika sopranskog repertoara preuzima i prvi put tumači vlastita umjetnica, nacionalna prvakinja Kristina Kolar. A uz nju je, kao Adalgisa, ponovo bila još jedna Riječanka, u inozemstvu afirmirana mezzosopranistica Diana Haller, solistica Državne opere u Stuttgartu koja je upravo proglašena počasnom članicom Riječke opere.

Diana Haller i Kristina Kolar na riječkoj sceni  / Snimio DrAžen Šokčević

Rijeka je u posljednja dva do tri desetljeća formirala svoju pjevačku školu. Zahvaljuje to entuzijazmu svojedobnoga privatnog opernog studija Mirelle Toić, požrtvovnom radu docentice Olge Šober na Područnom odsjeku zagrebačke Muzičke akademije, dakako i pjevačkom odjelu Glazbene škole Ivana Matetića Ronjgova, a posljednjih nekoliko godina i Međunarodnom natjecanju za mlade operne pjevače Zinka Milanov HNK-a Ivana pl. Zajca. Riječani danas pretežno sačinjavaju mlad solistički sastav Riječke opere, što nema Osječka opera, a više nema ni Splitska.

Ipak, od prošle godine, neposredno prije no što će Rijeka postati europskom prijestolnicom kulture, Područni je odsjek zagrebačke Muzičke akademije zatvoren nakon 23 godine i ugašeni su programi pjevanja, klavira i gitare. Kažu da je to bilo preskupo pa grad koji ima Operu ostaje samo na srednjoj glazbenoj školi. Kada se, prije dva i pol desetljeća, Kristina Kolar školovala i počinjala karijeru, putovala je, uz rad u kazalištu, na studij u Zagreb i diplomirala s najvišim ocjenama. Možda će tako i sada neka buduća riječka nacionalna prvakinja kupiti godišnju kartu i put pod noge za Zagreb. Možda to i nije tako strašno jer kazališne uprave danas lako pošalju mail raznim inozemnim agenturama i one im potrebne pjevače pošalju već idući dan. No to je, gospodarskim rječnikom rečeno, potrošnja. A ono što je Rijeka imala bila bi proizvodnja. I potvrda da znamo i možemo.

Navikla od početka na ustrajan i marljiv rad, Kristina Kolar došla je u pjevačkom razvoju do Norme. Ostvarivši zapažene rezultate u zemlji i na gostovanjima u inozemstvu s Verdijevim ulogama – Aidom, Abigaillom u Nabuccu i Lady Macbeth te verističkim – Toscom, Maddalenom u Andrei Chénieru i Manon Lescaut, osjetila je potrebu iskušati se i u dragulju belcanta.

Bio je to kamen kušnje, ali i kamen spoticanja, jer nastupni prizor Casta diva nije ukazivao na dobro. Početni recitativ Sediziose voci, voci di guerra bio je sputan zbog zatvorenosti pjevačice u neku čudnu, valjda obrednu, školjku, koja otkriva samo Normino lice, i nemogućnosti da prezentno započne nastup. Dramske su je kolorature, poslije napora da ariju otpjeva piano, umarale i kabaletu zamalo dovele do kiksa. Casta diva jest tek arija u operi, ali je amblematska točka operne umjetnosti.

Poslije je, srećom, sve išlo uzlaznom linijom. Dueti s Adalgisom sve su više oduševljavali, opsežnu posljednju sliku pjevala je sa sve više lakoće jer joj njezina dramatika omogućuje da glasovnome volumenu dâ punu snagu i zamah, što opet dovodi do sigurnosti brojnih visokih tonova i piana u dinamici.

Za razliku od kolega koji su iskoristili mogućnost studiranja u rodnom gradu, Diana Haller intuitivno je naslutila značenje poslovice nemo propheta in patria. Poslije srednje glazbene uputila se u inozemstvo. Preko akademija u Trstu i Londonu došla je u štutgartski razred Dunje Vejzović i operni studio tamošnje Državne opere, koje je ubrzo postala članica i koja repertoar kroji računajući na nju. Početkom srpnja očekuje ju važan prvi nastup u ulozi Adalgise, u produkciji Norme koja je na repertoaru od 2002. Imponirale su sigurne, lako atakirane visine i ujednačenost njezina glasa, dok se ništa manje doli besprijekorno koloraturno umijeće i ne očekuje od pjevačice čija su specijalnost Händel i Rossini. Obje su pjevačice, inače sličnih boja glasova, glumački konvencionalno ostvarile svoje likove.

Uglavnom je konvencionalna i scenska postava. Redatelj, scenograf i oblikovatelj jednoličnog, odveć tamna, za gledanje zamorna svjetla jest Christian Romanowski, a kostimografkinja u kromatici korespondirajućih sivih kostima Dženisa Pecotić (umjetnička voditeljica projekta Dunja Vejzović). Neshvatljiva je potreba redateljâ da se istaknu kojekakvim besmislicama, makar one bile epizodnog i marginalnog značenja; i manjak poštovanja prema autoru kada Bellinijevu glazbu u jednom trenutku prekida improvizirano bubnjanje. Kao da netko, kako bi se istaknuo, posoli tortu sa šlagom. Čemu one crne spodobe na rampi tijekom uvertire i poslije kada je ostvaren tako lijep finale opere: kada Adalgisa odvodi djecu, a Norma i Pollione odlaze u smrt među stijenama druidskoga gaja.

Glazbeno vodstvo bilo je u sigurnim rukama Alessandra Cadarija. Pollionea je korektno otpjevao grčki tenor Dimitris Paksoglou. Bas Slavko Sekulić u ulozi Orovesa nema kontrole nad glasovnim tremolom i niskom intonacijom. Clotildu i Flavija uspješno su donijeli Dominika Glinšek i Marko Fortunato.