Noć važnih pitanja

Posljednji je tjedan travnja drugu godinu zaredom bio rezerviran za znanja željne noćobdije. Nakon što su, tri dana prije, uz Noć knjige već tradicionalno proslavili Svjetski dan knjige i autorskih prava, vikend ih je vratio u studentske dane pa su subotu, umjesto u nekom klubu s preglasnom glazbom, dočekali uz upaljeno svjetlo i obilje znanja. Kako bi obilježilo Svjetski dan intelektualnog vlasništva, Sveučilište VERN ponovno je organiziralo Noć znanja, manifestaciju na kojoj, 45-minutnim predavanjima, posjetitelji mogu steći znanja o novim područjima ili produbiti ona stara, već postojeća. Za razliku od prostorno raširenije i dugovječnije prethodnice, Noć se znanja održava tek u nekoliko sveučilišnih prostorija na zagrebačkom Iblerovu trgu. No kvalitetom predstavljena sadržaja Noć znanja itekako može komplementirati Noći knjige u stvaranju pravoga tjedna noći provedenih uz upaljeno svjetlo, s knjigom u ruci.

Što su klimatske promjene, kako utječu na nas, a čime mi utječemo na njih, tko smo i kuda idemo te kako intelektualno vlasništvo zaštititi i od njega profitirati samo su neka od pitanja na koja su predavači u dvoranama na drugom katu Sveučilišta pokušali dati odgovor u trisu zanimljivih predavanja. Večer je, s temom Klimatske promjene: što smo dobili, a što ostavljamo u nasljeđe? otvorila Lidija Srnec iz DHMZ-a. U vrlo specijaliziranu predavanju, Lidija Srnec publici je govorila o razlikama između klimatskih varijacija i klimatskih promjena, efektu staklenika i tome što nas, kao vrstu, no još više naš planet, u budućnosti očekuje. Klimatske promjene, jasna je bila Lidija Srnec, valja razlikovati od klimatskih varijacija koje su, kako im i samo ime kaže, promjenjive iz godine u godinu i tek se njihovom konstantnom promjenjivošću u razdoblju od nekoliko godina može govoriti o klimatskim promjenama. Kao i sve u vezi s klimom, i klimatske varijacije imaju i prirodne i antropogene uzroke. Baš kao efekt staklenika, na čiju jačinu utječe povećanje emisije stakleničkih plinova poput ugljičnog dioksida no, isto tako, i pojačano izbacivanje metana u životinjskom svijetu.

Mladen Tarbuk govorio je o vezama glazbe i ideologije  / Snimila Vida Žagar

Nažalost, osim kroz stručne grafikone i tablice, posjetitelji nisu dobili podrobnije odgovore na pitanja iz naslova predavanja. Naravno, po njegovu su završetku mogli reći kako je Zemlja danas toplija nego što je bila i kako će, čak i po najsvjetlijim prognozama, za nekoliko desetljeća biti toplija za još barem 1,5 stupanj, no izostali su, nažalost, podrobniji savjeti za „bolji suživot s prirodom“ što nikad nije naodmet.

Budućnost svemira
i ljudskog roda

A možda, u kontekstu idućeg predavanja, onog što ga je Ivica Puljak održao u do posljednjeg mjesta ispunjenoj dvorani, sve to i nije važno. Naime, na predavanju naslovljenu Budućnost svemira i ljudskog roda profesor Puljak sa slušateljima je podijelio najtužniju priču ikad ispričanu, onu o svršetku svemira, priču zbog koje nas, reći će fatalisti, više ništa ne bi trebalo zabrinjavati. No taj će se kraj dogoditi u budućnosti tako dalekoj da ju je ljudskom mozgu gotovo nemoguće pojmiti.

Ono što, od atoma izgrađeni i nesavršeni kakvi jesmo, možemo pojmiti stvari su o kojima je, vrlo koncizno i informativno, uz dozu humora i razumljivo svim okupljenima, govorio Puljak. Okupljene je izvijestio da, premda se to na prvi pogled ne doima takvim, danas živimo najbolje dane ljudske povijesti; životni nam vijek nikad nije bio dulji, nikad nismo bili obrazovaniji, izvori informacija i prirodni resursi nikad nam nisu bili dostupniji, a na svijetu je i sve manje siromaštva. Možda smo i posljednja generacija ljudi koji će umirati, prokomentirao je, tek napola u šali.

No o nama s ograničenim vijekom trajanja ovisi hoće li ti „besmrtnici“ završiti u katastrofi ili kao sjajna galaktička civilizacija i zato je važno, smatra Puljak, kako odgovaramo na dva izazova; klimatske promjene i umjetnu inteligenciju. U čovjeku ta opreka prirodnog i tehnološkog postoji odavno, no ni jedna od tih dviju naših strana ne bi trebala biti u srazu s drugom. Jer one suopstoje i danas. Puljak je to dokazao na primjeru tehnološkog napretka koji, zbog manje potrošnje materijala, sabijanja ljudi u gradove i dijeljenja životnog prostora iziskuje manju količinu energije i, samim time, očuvava resurse. „Siromaštvo je najveći zagađivač“, kazala je Indira Gandhi, a na svijetu, podsjetio je, postoji sve manje siromašnih.

Ivica Puljak

Na kraju, tu je i pitanje umjetne inteligencije. Nitko još ne može sa sigurnošću reći što ona u svojoj punoj snazi jest, kakav će oblik poprimiti i kako će to utjecati na ljudsku vrstu. Prvi smo napredak već učinili, budući da je Google Assistant nedavno obavio poziv u klijentovo ime, a pružatelj usluge nije shvatio da razgovara sa strojem, no još je dug put razvoja UI, a njezina je uloga i sudbina u ljudskim rukama. Barem još neko vrijeme.

O tome kako će u takvu svijetu funkcionirati zaštita intelektualnog vlasništva nismo razgovarali na posljednjem, najviše interaktivnom predavanju što ga je o patentima održao Željko Topić, dugogodišnji ravnatelj Državnoga zavoda za intelektualno vlasništvo i potpredsjednik Europskog ureda za intelektualno vlasništvo. Kroz primjere iz prakse Topić je dao povijesni presjek potrebe za zaštitom intelektualnog vlasništva, uvod u postupak registracije patenta te objasnio zašto, registriramo li patent u Hrvatskoj, on nije odmah zaštićen i u SAD-u. Priliku za dodatnim informiranjem dobili su i mladi izumitelji, kojih u publici nije nedostajalo, što je još jedan dokaz ispunjenja misije Noći znanja.

Istovremeno, u dvoranama na prvom katu odvijala su se jednako zanimljiva predavanja posve drukčijih tematskih odrednica, kojih je naglasak, umjesto na prirodne, postavljen na društvene znanosti.

Porazni demografski trendovi

Na predavanju Demografski kolaps Hrvatske demograf Nenad Pokos, s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, iznio je porazne brojke u vezi sa smanjenjem broja stanovnika u Hrvatskoj. Od 556 gradova i općina u Republici Hrvatskoj samo njih pedeset imalo je pozitivnu prirodnu promjenu, dok nijedna županija nema pozitivnu prirodnu promjenu. Tako je u 2016. bilo 14.005 više umrlih nego rođenih, što je nešto bolje nego godinu prije, kada je negativna prirodna promjena iznosila rekordnih 16.700.

Uzroke koji dovode do smanjenja broja stanovnika Pokos vidi u nejasnoj demografskoj politici – smanjenju totalne stope fertiliteta, u neravnoteži dobnih skupina i iseljavanju u druge zemlje. Kako bi stopa prirodne promjene bila pozitivna, totalna stopa fertiliteta (broj živorođene djece u fertilnoj dobi žene) trebala bi se povećati statistički gledano sa 1,45 na 2,1 djeteta. Isto tako prosječna dob prvorotkinje trebala bi biti niža od sadašnjih 29 godina.

Osim toga Pokos dodaje kako popis stanovništva iz 2011. u Hrvatskoj pokazuje kako je udio starijih od šezdeset i više godina 20,1% ukupnog broja stanovnika. Kao najveći pak problem Pokos navodi iseljavanje, pa je tako migracijski saldo (razlika između doseljenih i odseljenih) 2013. (po DSZ-u) iznosio 4884 stanovnika, da bi u 2017. narastao na 31.799 stanovnika.

U razdoblju 2011–2018, prema statističkim pokazateljima, hrvatskih se državljana odselilo u strane zemlje oko 230.000, najviše u Njemačku, oko 130.000 osoba, a slijedi Irska, 16.000 osoba. Najviše je iseljenih iz pet slavonskih županija, te Sisačko-moslavačke županije, dok iseljavanje obitelji s djecom ostaje najveći problem. Pokos je završio sa zloslutnim predviđanjem da će Hrvatsku između dva popisa stanovništva 2011–2021. napustiti oko 430.000 stanovnika.

Naslovom izlaganja Glazba i ideologija Mladen Tarbuk postavio je početnu tezu o glazbi i njezinoj ulozi u širenju ideoloških poruka u društvu. Tarbuk kaže kako nas ona prati cijeloga života i od samih početaka nastanka ljudske vrste sastavni je dio sinkretičke umjetnosti. I kada se prepričavao mit o postanku i kada se radilo o održavanju nekog važnog rituala ili inicijacije, glazba je bila prisutna. Naglašava Tarbuk kako je Katolička crkva među prvim institucijama koje su koristile moć glazbe i koja je smatrala kako s pomoću glazbe čovjek može doživjeti božanski sklad. Isto tako, turska vojska došla je prva na ideju uporabe glazbe za dizanje morala, a istodobno služila je zastrašivanju protivnika. Europa je preuzela tu ideju i smislila vojnu koračnicu, poput Trenkovih pandura ili Napoleona. Potkraj 18. i početkom 19. stoljeća i s Francuskom revolucijom počinje uporaba glazbe u političke svrhe, s ciljem poticanja ljudi da ubijaju jedne druge izazivanjem straha i mržnje, jer, kako kaže Tarbuk, u ljudskoj naravi nije da ubija. Za to je služila posebna pjesma, himna (Marseljeza, majka svih himni). Tarbuk izdvaja 20. stoljeće kao doba procvata ideološke glazbe, pogotovo u službi totalitarnih ideologija, komunizma i nacizma. S ratom u Vijetnamu počinje pak doba protestne, mirovne pjesme (Bob Dylan). Tarbuk na kraju dodaje kako je danas otvorenost društva omogućila da baš svaka grupacija može imati glazbu koja će je ideološki odrediti.

Teorija egalitarnog sindroma

Sociolog Aleksandar Štulhofer predstavio je istraživanje o teoriji egalitarnog sindroma koju je još 70-ih godina prošlog stoljeća postavio Josip Županov, jedan od najpoznatijih hrvatskih sociologa. Egalitarni sindrom Županov je opisao kao opterećenje koje negativno djeluje na razvoj društva te kao dominantni društveni vrijednosni obrazac koji sustavno priječi čovjekovo napredovanja. Riječ je o „kulturnoj prtljazi“, kako Štulhofer citira Županova, koju smo iz tradicionalnih seljačkih društava unijeli u socijalizam, a potom u neovisnu Hrvatsku. Štulhofer je, kako ističe u suradnji s Ivanom Burićem, pokušao obraniti teze egalitarnog sindroma empirijskim istraživanjem. Prvo su napravili istraživanje na uzorku od 700 studenata, a zatim novo istraživanje na uzorku od tisuću ljudi, od 18 do 75 godina. Rezultate koje su dobili podijelili su po županijama i postignuti rezultati podudaraju se s razvijenosti pojedine županije.

U skladu s teorijom Josipa Županova, egalitarni sindrom izraženiji je kod niže obrazovanih, jači na selu nego u gradu, dok dob nije bitna. Većina ispitanih smatra da bi država trebala intervenirati kad bi se jedna skupina bogatila brže u odnosu na druge, te da bi odnos najviše i najmanje plaće trebalo biti zakonski reguliran. Dobiveni podaci podudaraju se s analizama Josipa Županova u knjizi Marginalije o društvenoj krizi iz 1983, što pokazuje kako je državna raspodjela i regulacija i danas središnja točka najvećeg broja građana.

O pitanjima otvorenim na ovim kasnonoćnim predavanjima raspravljat će se, zasigurno, cijele godine. Neka od tih rasprava možda iznjedri i buduća važna pitanja s kojima ćemo, u trećoj Noći znanja, još jedno jutro dočekati budni.