Najstarije slike u Hrvatskoj

Arheološka otkrića obično plijene pozornost masovnih medija ako su važna za tumačenje povijesti ljudskoga roda ili popunjavanje kulturne riznice svijeta. Štoviše, postoji interes šire javnosti za takva otkrića bio on posljedica stvarnog zanimanja za povijest i kulturna dobra ili želje za fascinacijom senzacijama. Jedno od takvih otkrića, važnih u međunarodnom i nacionalnom smislu, objavljeno je 10. travnja 2019, a odnosi se na pronalazak i podrobnu znanstvenu obradu figurativnih špiljskih slikarija iz starijega kamenog doba (paleolitika). One su prvi put otkrivene na području Hrvatske i drugi put u jugoistočnoj Europi, pa je navedenoga dana znanstvena i šira javnost saznala da je Hrvatska 140 godina nakon otkrića prvih slikarija iz starijega kamenog doba u Altamiri dobila svoju Altamiru. Pritom se pazilo da vijest ne dođe u masovne medije prije objave znanstvenog rada, već neposredno nakon toga, što je uobičajen red, koji pri ozbiljnim znanstvenim istraživanjima valja poštivati. Slikarije su otkrivene u Romualdovoj pećini u Limskom kanalu u Istri. Špilja je poznata odavna, a nazvana je prema sv. Romualdu, koji je kao monah pustinjak u njoj boravio oko 1000. godine. Arheološka istraživanja Romualdove pećine započela su još početkom 20. stoljeća, kada prva iskopavanja provode Carlo Marchesetti i Anton Gnirs. Nakon Drugog svjetskog rata u više navrata istražuje pokojni akademik Mirko Malez, a u novije vrijeme Darko Komšo i Ivor Janković.

Darko Komšo i Aitor Ruiz-Redondo proučavaju unutrašnjost Romualdove pećine  / Darko Komšo, Arh. muzej Istre

Znanstveni rad o slikarijama objavljen je u poznatom britanskom arheološkom časopisu Antiquity, omiljenu među arheolozima i čitanu posvuda u svijetu. Objava rada nije samo rezultat otkrića nego i suvremenih interdisciplinarnih istraživanja koje je proveo međunarodni tim arheologa na čelu s Aitorom Ruiz-Redondom sa Sveučilišta u Southamptonu i Bordeauxu. Osim navedenoga, uz autore ovoga članka, rad u Antiquityju još potpisuju Diego Garate Maidagan, Oscar Moro-Abadía, Manuel Ramón González-Morales i Jacques Jaubert. Od naših institucija u istraživanju su sudjelovali Arheološki muzej Istre u Puli i Odsjek za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Prvi europski slikari

Slikarije je još 2010. otkrio Darko Komšo, nakon što je tri godine istraživao špilju, ali je trebalo pričekati provedbu adekvatnih istraživanja kako bi se iznijeli dokazi o autentičnosti slika koji nedvojbeno svjedoče da one potječu iz starijega kamenog doba (paleolitika). Načinjene su prirodnom crvenom bojom, željeznim oksidom (hematitom), koji arheolozi nazivaju crvenim okerom. Teško su uočljive jer su tijekom vremena oštećene prirodnim procesima i grafitima, a pravilno ih može pročitati samo izvježbano oko stručnjaka. Drugim riječima, pozornim promatranjem može se uočiti boja, dok je konture životinja mnogo teže prepoznati nekomu tko se ne bavi stijenskom umjetnošću. Ukupno je identificirano 44 tragova boje, od čega su posebno zanimljive slike bizona, divokoze (kozoroga), dva shematizirana ljudska lika i trokuti koji u okviru paleolitičke simbolike obično predstavljaju žensko spolovilo. Ispod glavnih slikarija provedeno je vrlo precizno arheološko istraživanje te su među ostalim pronađeni komadići ugljena te jedno kameno sječivo. Slikarije su slične onima iz špilja Coliboaia u Rumunjskoj te Marcenac i Chauvet iz Francuske, gdje je također jedan od motiva bizon, pa se na osnovi stila, komparativnom analizom, može zaključiti da slikarije iz Romualdove vjerojatno potječu iz razdoblja orinjasijena (prema nalazištu Aurignac u Francuskoj) te da su stare između 34.000 i 31.000 godina. Rezultati pak datiranja ugljena pronađena u zemlji ispod slikarija upućuju na drugu mogućnost, odnosno na starost od približno 17.000 godina i razdoblje epigravetijena (nastavlja se na gravetijen nazvan prema nalazištu La Gravette u Francuskoj).

Fotografija prikaza bizona u Romualdovoj pećini  / Snimio Aitor Ruiz-Redondo

Precrtani prikaz / Izradio Aitor Ruiz-Redondo

Bez obzira koja je od dviju interpretacija točna, slikarije su nedvojbeno nastale tijekom mlađega razdoblja starijeg kamenog doba koje nazivamo gornjim paleolitikom. Početkom gornjega paleolitika moderni ljudi (Homo sapiens sapiens) dolaze u Europu, gdje na nekim mjestima još žive neandertalci. Neandertalci su boravili i u Romualdovoj pećini, o čemu svjedoče kamene izrađevine njihove kulture koje je Komšo pronašao dok je iskopavao u špilji. Međutim slojevi u kojima su te izrađevine pronađene stariji su od vremena dolaska modernih ljudi na europski kontinent, pa se može zaključiti da se u Romualdovoj neandertalci i moderni ljudi nisu sreli jer se vrijeme koje je prošlo između njihovih boravaka može mjeriti u tisućama godina. Ako slikarije potječu iz razdoblja orinjasijena, načinili su ih rani moderni ljudi, prvi europski slikari, koji su se postupno širili prema zapadu.

Razvijeni društveni odnosi

Crteže iz starijega kamenog doba koje su nam ostavili moderni ljudi valja promatrati u okviru njihova svakodnevnoga života te u kontekstu njihova svjetonazora. Bili su lovci sakupljači, nomadi koji nisu besciljno lutali prostranstvima, već smišljeno kontrolirali određeni teritorij seleći se s mjesta na mjesto u skladu s izmjenom godišnjih doba i migracijama životinja. U okviru skupina postojala je određena hijerarhija, a podjela rada i organizacija poslova morala je biti usmjerena dobrobiti zajednice. Uspješno su se prilagođavali uvjetima koje je pred njih postavljao okoliš koristeći se kremenim materijalom, uz uporabu kostiju i roga, za izradu sofisticirana oružja i oruđa. Bili su spretni lovci na divljač, a uspješno su iskorištavali i vodene prehrambene resurse. Uz lokalne pronalaske, služili su se izumima i sirovinama do kojih su došli društvenim kontaktima s drugim zajednicama, zajedničkim lovnim aktivnostima, kolanjem odnosno izmjenom informacija bitnih za preživljavanje i međugrupnim izborom partnera. Imali su razvijenu simboličku vizualnu komunikaciju, što se očituje u nalazima osobnih ornamenata kojima je primarna svrha prenošenje informacija o pojedinoj osobi (status, spol), dok je dekorativna komponenta sekundarna. U tom kontekstu slikarije tih ljudi obično sadržavaju snažne simboličke poruke i materijalni su izraz njihova svjetonazora i duhovnosti. Kao lovci skupljači jedno su s prirodom pa životinje ne koriste samo za preživljavanje, nego one imaju simboličnu, vjerojatno i mitsku dimenziju. Poimanje njihove egzistencije stoga nije ograničeno utilitarnošću, već tumačenjem simbola i umjetnosti dotiče sferu religioznosti.

Premda postoji niz teorija koje nastoje objasniti fenomen postanka i značenja figurativne umjetnosti u paleolitiku prikazi u Romualdovoj pećini nisu dovoljni da bismo o tim pitanjima mogli detaljnije i utemeljeno raspravljati. Ali oni, kao drevni svjetonazorski izričaj, materijaliziran i nama prenesen u obliku slikarija, nedvojbeno pokazuju da su njihovi tvorci u potpunosti vladali različitim aspektima modernog ponašanja, koje primjerice podrazumijeva razvijene društvene odnose, verbalnu i vizualnu simboličku komunikaciju, umjetnost i religiju. Štoviše, oni svjedoče da je zahtjevno dvodimenzionalno prikazivanje trodimenzionalnih likova, i čitanje takvih prikaza, već bilo dio kulturne tradicije.

Otkriće u Romualdovoj pećini u međunarodnom je smislu bitno jer potvrđuje univerzalnost fenomena paleolitičke stijenske umjetnosti, koji nije ograničen na zapadnu Europu (napose frankokantabrijsko područje), što se prije mislilo. U nacionalnom smislu to su najraniji tragovi slikarstva na tlu Hrvatske, što, s jedne strane, dopunjuje sliku paleolitika i kulture ranih ljudi na našem prostoru, a s druge donosi još jedno jedinstveno kulturno dobro od velike važnosti.

Pablo Picasso, zadivljen slikarijama Lascauxa, konstatirao je kako mi nismo ništa napravili. Sada nas s prvim europskim slikarima, udaljenima tisućama godina, vezuje isti životni prostor, a naša je dužnost posebnu pozornost posvetiti zaštiti i čuvanju Romualdove pećine i drugih arheoloških nalazišta. Koraci u tom smjeru već su učinjeni između Arheološkog muzeja Istre u Puli i javne ustanove Natura Histrica. Pećina je zatvorena za posjet, a u pripremi je detaljno dokumentiranje pećine, monitoring stanja i uvjeta u pećini te uređenje ulaza i hodnih staza. Adekvatna zaštita, čuvanje i prezentacija arheoloških nalazišta u Hrvatskoj nažalost još je velik problem. Čini se da ne postoji dovoljna svijest o važnosti tih (napose prapovijesnih) kulturnih dobara jer ne zadovoljavaju ni napori mjerodavnih institucija ni potrebna financijska sredstva. Dugoročno, u uređenom sustavu zaštite mnoga nalazišta mogla bi biti uklopljena u organiziranu kulturno-turističku ponudu i time pridonijeti prepoznatljivosti, a možda i ekonomskom prosperitetu Hrvatske. Nadajmo se da je otkriće slikarija u Romualdovoj pećini još jedan korak u tom smjeru.