Međimurje, hrvatsko oduvijek

Međimurjem su stoljećima vladali hrvatski i mađarski feudalci te je ono čas bilo pod vlašću Mađarske, čas Hrvatske. Najveći uspon doživjelo je u 16. i 17. stoljeću pod upravom obitelji Zrinski, a nakon pogubljenja Petra Zrinskog 1671. Mađari nakon višegodišnjih nastojanja uspijevaju 1720. pripojiti Međimurje Zaladskoj županiji. Ban Josip Jelačić priključio je 1848. Međimurje Hrvatskoj, ali već 1861. ono ponovno postaje dijelom Mađarske. Tijekom povijesti uvijek su više od 90 posto stanovništva Međimurja činili Hrvati, dok su Mađari mahom bili dio činovništva, oružništva i drugih oblika vlasti koje je Budimpešta u tome kraju uspostavljala.

U 18. su stoljeću mađarski redovnici ustvrdili da je Međimurje mađarsko i da treba pripasti mađarskoj pavlinskoj provinciji te su takav zahtjev uputili kongregaciji De propaganda fide u Rimu. Na to su pozvani svi župnici u Međimurju, njih sedamnaest, svi osim jednoga Hrvati, da se izjasne o narodnoj pripadnosti Međimurja. Župnici su dali izjavu da je u čitavom Međimurju jedini materinski jezik hrvatski ili slavonski, a jedini mađarski župnik, Daniel Legyel iz Sv. Jurja u Trnju, dao je ovu izjavu: „Svjedočim da u mojoj župi nema nijednog Mađara, pa jedino hrvatskim jezikom obavljam sakramente, ispovijedi i vjenčanja.“

Na čakovečkom odsjeku Učiteljskoga fakulteta (na slici) 25. travnja proslavljene su dvije važne obljetnice

Od 1861. broj Mađara, mahom raznih državnih službenika i njihovih obitelji, postupno raste, a osobito u Čakovcu, u kojem 1720. još nije bilo ni jednoga Mađara, da bi godine 1910. Hrvati u Čakovcu postali manjina (46,1 posto). Bez obzira na navedeno, u ostalim dijelovima Međimurja mađarizacija je polučila slab rezultat, za što je svakako zaslužna činjenica da je Međimurje pripadalo Zagrebačkoj dijecezi te su svećenici podupirali uporabu hrvatskoga jezika.

Kad se zaključilo da bi mađarizacija mogla biti uspješnija počne li se provoditi od najranije dobi, 1879. utemeljena je u Čakovcu učiteljska škola kojoj je glavni cilj bio obrazovati učitelje u mađarskom duhu, koji bi nakon školovanja službenu državnu politiku i nastojanje da se svagdje uvede mađarski jezik nastavili u međimurskim selima. No ni nakon trideset godina rada mađarska učiteljska škola u toj namjeri nije uspjela.

Sa završetkom Prvoga svjetskog rata ponovno se rodila nada da bi se Međimurje moglo ujediniti s Hrvatskom, no demarkacijska linija uspostavljena je na Dravi, a ne na Muri, te je taj kraj ostao u sastavu mađarske države. Budući da su početkom studenoga 1918. u Varaždin počele stizati izbjeglice, a s njima i nelagodne vijesti o mađarskim zločinima, 13. studenoga hrvatske dragovoljačke postrojbe pod zapovjedništvom majora Ivana Tomaševića prelaze Dravu i pokušavaju na prepad protjerati mađarsku vojsku, no to im ne uspijeva, a hrvatske snage trpe znatne gubitke. Sada brigu o planiranju oslobođenja Međimurja preuzima glavnostožerni potpukovnik Slavko Kvaternik, a operativno zapovjedništvo preuzima potpukovnik Dragutin Perko, koji okuplja postrojbe iz svih hrvatskih krajeva (oko 3.500 ljudi). Dana 24. prosinca 1918. u 6 sati ujutro hrvatske snage iz triju pravaca nastupaju prema Međimurju i samo nekoliko sati poslije potpukovnik Perko poziva zapovjednika mađarskih snaga, majora Győryja, na predaju; u 10 sati i 30 minuta nedaleko od čakovečkoga željezničkog kolodvora mađarski zapovjednik „predstavi se vojnički podpukovniku Perku i žalosnim ali jakom glasom izreče za Medjimurje toli sudbonosne, historijske riječi: Gospodine potpukovniče pokorno vam predajem grad.“ (Jutarnji list, 24. 12. 1928).

Devetoga siječnja 1919. u Čakovcu je održana velika narodna skupština, na kojoj se okupilo oko deset tisuća ljudi. Uz pjevanje narodnih pjesama donijeta je rezolucija o ujedinjenju Međimurja s maticom zemljom, a ključni, prvi, stavak glasio je: „Za uvijek se otcjepljujemo od mađarske države, kojoj smo dosada pripadali samo pod uticajem sile i protiv svoje volje.“

Naslovnica prigodnog zbornika

Škole u Međimurju već su početkom 1919. prešle u ruke hrvatskih učitelja i učiteljica, a Odio za bogoštovlje i nastavu Kraljevske hrvatsko-slavonske zemaljske vlade imenovao je u prvoj polovici veljače 1919. Sigis­munda Čajkovca, dotadašnjega profesora Kraljevske zagrebačke muške učiteljske škole, ravnateljem Kraljevske muške učiteljske škole i vježbaonice u Čakovcu. Čajkovac je od 17. do 21. veljače pregledao prostorije škole te ih je 22. veljače zapisnički preuzeo od bivšega ravnatelja K. Zrinyija. U početku rata u zgradama škole bila je smještena vojna bolnica, potom pristižu izbjeglice iz Erdelja, a nakon oslobođenja u njoj se nastanjuju hrvatske dobrovoljačke postrojbe. Zbog toga je pri preuzimanju škole utvrđeno „da su stijene veoma oštećene, peći pokvarene, prozori većim dijelom polupani, školsko i internatsko pokućstvo nemilo oštećeno, kabineti opljačkani, ukratko, zgrade su iznutra bile u vrlo lošem stanju“. Sljedeća dva mjeseca prošla su u uređenju škole te je 24. travnja iz Zagreba upućena skupina od 48 đaka koji su smješteni u internatu škole i sljedeći je dan, 25. travnja 1919. (bio je to petak), nakon četrdeset godina postojanja škole, započela nastava na hrvatskom jeziku. Taj datum čakovečki odsjek Učiteljskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu slavi kao svoj dan.

Već iduće školske godine (1919/20) u školu su primljene i učenice; na početku godine školu je pohađalo 126 učenika i učenica, a na koncu godine bilo ih je 141. Njihov je broj svake godine pomalo rastao te je, primjerice, godine 1930. razred s uspjehom završilo 122 učenika i 130 učenica. U okviru učiteljske škole utemeljena je „kraljevska vježbaonica“, odnosno osnovna škola (današnji niži razredi), koju su pohađala djeca siromašnijih pučana, a koja je učiteljskim pripravnicima III. i IV. tečaja (godine) služila za školsku praksu. Sastavni dio vježbaonice bilo je zabavište, koje je imalo dvije prostorije. U njemu su se vježbali učenici za rad u pripravnom razredu, pod nadzorom nastavnika metodike i tzv. zabavilje, voditeljice zabavišta. Školske godine 1931/32. u zabavište je upisano 72, a redovito ga je pohodilo 50 do 60 djece. Na katu i u suterenu prednje školske zgrade nalazio se internat. Na katu su bile tri učionice, soba za čitanje i zabavu, četiri spavaće sobe, dvije garderobe, soba za bolesnike, umivaonica i soba za čišćenje obuće. Godine 1932. u internatu je stanovalo četrdesetak učenika.

U travnju 1941. Međimurje ponovno okupiraju i anektiraju Mađari, a hrvatska učiteljska škola ponovno počinje s radom u ljeto 1945. Sljedećih desetljeća škola, odnosno njezine sljednice raznolikih naziva, djeluju kao stožer srednjoškolskog, a od 1962. visokoškolskog obrazovanja budućih hrvatskih učitelja. Godine 1997. utemeljena je samostalna Visoka učiteljska škola, koja je deset godina poslije zajedno s Učiteljskom akademijom u Zagrebu i Visokom učiteljskom školom u Petrinji preustrojena u Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, a njegov čakovečki dio dobiva naziv Odsjek u Čakovcu.

Dvadeset i petoga travnja ove godine na čakovečkom odsjeku Učiteljskoga fakulteta proslavljena je stota obljetnica od početka nastave na hrvatskom jeziku i 140. obljetnica postojanja škole. Održana je svečana akademija, studentska priredba, otvorene su dvije izložbe te je održan znanstveni simpozij posvećen godišnjicama. U sklopu simpozija predstavljene su čak dvije knjige: zbornik radova 100/140 i elektronička knjiga Godišnja izvješća Učiteljske škole u Čakovcu 1919–1940.

Zbornik 100/140 uredili su Vladimir Legac i Krunoslav Mikulan. Na gotovo tristo stranica zbornik donosi osnovne podatke o ustanovi, fotografski ljetopis 1879–2019. te petnaest članaka nastavnika i suradnika Učiteljskog fakulteta u kojima se opisuje povijest škole i fakulteta, razvoj nastavnih programa i pojedinih predmeta te niz aktivnosti u kojima je sudjelovao fakultet i njegovi djelatnici. E-knjigu Godišnja izvješća Učiteljske škole u Čakovcu 1919–1940. uredio je Krunoslav Mikulan i ona uz opsežan uvod donosi reprodukcije svih godišnjih izvješća koja je škola objavljivala u međuratnom razdoblju. Izvješća donose razne statističke podatke o polaznicima škole, podatke o radu škole, o udrugama u kojima su djelovali nastavnici i đaci, donose popise udžbenika, školskih zadaća, ekskurzija, gostovanja, posebnih predavanja i priredbi, govore o dobrovoljnim prilozima građana i poduzeća, o radu vježbaonice, zabavišta i internata, opisuje se materijalno stanje škole, školski vrt i okoliš, a tu su i popisi nastavnika te maturanata. Proslava godišnjica održana je pod pokroviteljstvom predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović i ministrice znanosti i obrazovanja Blaženke Divjak.