Književnost kao sredstvo otpora

Već prva, ganutljiva, scena, u kojoj majka saopćava sinu da će ga unatoč neimaštini uspjeti poslati u osnovnu školu i da će, prvi put u životu, dobiti košulju i kratke hlače umjesto platna kojim mu je dotad uvijek bilo ogrnuto tijelo, zarobljava čitatelja emotivnošću, budi interes za priču i dalju sudbinu toga dječaka te suptilno nagovještava da je riječ o iznimnom književnom djelu. Riječ je o debitantskome romanu Ne plači, dijete kenijskoga pisca Ngugija wa Thiong’a. Taj se roman smatra prvim romanom istočnoafričke književnosti, a autor ga je napisao 1964. na engleskome jeziku dok je studirao u Leedsu.

Ngugi wa Thiong’o (1938) jedan je od najvažnijih afričkih pisaca, na sveučilištu u Nairobiju osnovao je katedru za afričku književnost, bio je gostujući profesor na sveučilištima Yale i New York, a zbog kritičkog angažmana protiv društvene nejednakosti i nepravde u kenijskom društvu bio je u zatvoru od 1977. do 1981, kad je pušten nakon kampanje Amnesty Internationala, ali je morao emigrirati u SAD u strahu od odmazde kenijskog diktatora Moija. Objavio je niz romana, drama, novela i knjiga eseja, trenutačno predaje na Kalifornijskome sveučilištu, a više je puta bio u najužem krugu za Nobelovu nagradu.

Izd. Lector, Rijeka, 2018.

Glavni junak romana je dječačić Njoroge, pripadnik naroda Kikuyu u Keniji. Raduje se polasku u školu jer je znatiželjan, inteligentan, žedan znanja, a roditelji se žrtvuju priuštivši mu teško dostižno školovanje jer smatraju da je to jedina nada za bolju budućnost, uvjet za napuštanje zemlje i odlazak u Europu. Uz to, njegov otac u obrazovanju vidi osnovni preduvjet za povrat otete zemlje i iskorak iz siromaštva. Na zanimljiv način autor prikazuje dječakova oca Ngotha, koji radi na zemlji za bijelca Howlandsa, zemlji koja je kolonizacijom oduzeta njegovoj obitelji, a on je od vlasnika postao potlačeni najamni radnik. No, iako klasno i rasno posve različiti, Ngotho i Howlands zemlju podjednako vole, a dodatno ih povezuje što su obojica izgubili sinove u Drugome svjetskom ratu. No Ngothov sin bio je natjeran u rat s kojim nije imao veze jer je „to bio rat bijelaca protiv bijelaca“, a u tome bijelcu Ngotho vidi personifikaciju svoje nesreće. Uskoro, kad u Keniji krene rat za nezavisnost, tzv. revolucija Mau-Mau, njihov međusobni antagonizam dodatno se produbljuje, a ti će događaji dovesti do Ngothove propasti.

Razlog potlačenosti Kenijaca autor vidi u nedostatku obrazovanja i neosviještenosti, a znanje apostrofira kao snagu i izvor (individualnog i kolektivnog) samopouzdanja. Zato je maleni junak Njoroge simbol nove Kenije, Kenije budućnosti, a njegovo školovanje, osim kao stjecanje konkretnih znanja, prikazano je i kao sredstvo dječakova osvješćivanja višeslojnosti odnosa u seoskoj sredini, različitih načina raslojenosti i neravnopravnosti. Pripovijedanje je garnirano mnoštvom etnografskih detalja i seoskih običaja, s posebnim naglaskom na prenošenje priča oko ognjišta. Ngugi wa Thiong’o koristi se elementima lokalnih narječja, što rukopisu daje autentičnost i uvjerljivost, unatoč jednostavnom pripovijedanju i asketskome stilu, s fokusom na antikolonizacijskoj, protestnoj poruci. Suvremenom zapadnjačkom čitatelju roman dodatno zanimljivijim čini motiv poligamne obitelji; Njorogeov otac živi s dvjema ženama, a posebno je istaknuto da se, za razliku od većine takvih obitelji, kod njih radi o skladnome suživotu. Njorogeova majka i pomajka dogovorno raspodjeljuju obaveze, bez trzavica i svađa, i zapravo je riječ o svojevrsnu matrijarhatu unutar patrijarhalno utemeljene šire zajednice.

U prikazu međurasnih odnosa autor nije jednostran niti pristran; iako ukazuje na nepravdu koju čine bijeli kolonizatori crncima, on kritički upozorava i na netolerantan odnos crnaca prema Indij­cima, kojih je u Keniji velik broj, a koje domicilni stanovnici omalovažavaju jer im njihov domorodački položaj ulijeva osjećaj superiornosti nad indijskim došljacima. Premda su Indijci u klasnome smislu iznad njih, boljestojeći. U drugome dijelu narativa fokus s malenog junaka i njegovih školskih iskustava (a kroz koje se prelama život u selu, običaji i odnosi između ljudi) premješta se na njegova oca i tegobe kroz koje obitelj prolazi zbog sudjelovanja u pobuni protiv kolonizatora (očev gubitak posla i gubitak kolibe u kojoj su živjeli, nužnost preseljenja). Pritom pobunu protiv kolonizatora autor, osim u svrhu oslobođenja, apostrofira i kao borbu za identitet, za samobitnost i samosvojnost. S početkom pobune autor otvara novi zaplet, vezan uz montekijevsko-kapuletijevsku vezu Njorogea i Mwihaki, jer riječ je o kćeri Kenijca kojeg za vrijeme pobune Englezi postavljaju za zapovjednika grada i vojske, a Njoroge je sin čovjeka koji je sumještane poveo u pobunu. Njih dvoje nastojali su biti izvan predrasuda, mržnji i klasnih razlika. No želje su jedno, a mogućnosti drugo, osobito u uvjetima narušenih društvenih i međuljudskih odnosa, što dvoje mladih ljudi traumatično spoznaje, da bi se na koncu njihovi snovi raspršili u kaosu grube realnosti, a sudbine, nažalost, nastavile u okvirima rasne i klasne predodređenosti.

Riječ je o vrlo važnom i snažnom romanu, nepobitne dojmljivosti unatoč jednostavnosti i stilskoj neizbrušenosti (čemu je razlog pisanje na autoru stranom jeziku, engleskom); romanu koji ukazuje na vrlo brojne probleme vezane uz kolonijalizam, porobljenost, rasizam, ali i romanu prosvjetiteljske snage i nakane, od autora koji književnost koristi kao sredstvo pobune i otpora, a svoju ulogu pisca vodi u smjeru promjene, borbe protiv nepravde i društvene nejednakosti.