Čudo od slikara

Kada sam bio dječak, jednom sam pitao oca pjesnika: „Tata, a za koga pišeš pjesme?“ Odgovorio mi je: „Pa za sebe, za koga drugoga!“ Poslije mi je objasnio da je pisanje poezije duboko intimistički, a ne društveni čin. Podučio me onoj biblijskoj: „Caru carevo, Bogu Božje.“ Kruh naš svagdanji zarađivao je kao filmski dramaturg i scenarist („Caru carevo“), a poezija je bila potreba duha („Bogu Božje“).

Čini mi se da je slikar Ivo Šebalj bio sličan tip umjetnika. Smatrao je da je slikanje duboko intimistički, a ne društveni čin. Nikada nisu išli, ni pjesnik, ni slikar, za društvenim pohvalama, priznanjima, nagradama, niti su marili što će kulturna publika i javnost misliti o njihovu radu. Pjesnik nije mario ni za knjige svojih pjesama, razasute su bile u književnim časopisima, a slikarski mikrosvijet Ive Šebalja bio je odvojen od svijeta galerija, muzeja, publike i izlaganja, koji ga i nije baš nešto zanimao; prvu samostalnu izložbu imao je tek 1970, u dobi od 58 godina.

Reakcija na ratna stradanja

Šebalj je u devedeset godina dugu životu imao tri vremenske faze: doba anonimnosti (do 1970), doba otkrića (sedamdesete), doba slave (osamdesete) i doba potpune slave (devedesete). Posthumna faza traje i danas, jer njegova se djela izlažu na raznim izložbama, pa eto i ovom prigodom. Šebalj je za slikarstvom izgarao od najranije mladosti do duboke starosti. Svi govore o vuku samotnjaku, koji je u svojemu stanu/sobi i atelijeru u Tomašićevoj ulici slikao pune 74 godine. Doselio se u taj stan kada je imao šesnaest godina te tamo ostaje sve do smrti. Nije volio putovati, a svijet umjetnosti upija, spoznaje i procesuira putem knjiga. Radio je u Gradskom potrošinarskom uredu do 1947. Godine 1934. upisuje Umjetničku akademiju. Zbog bolesti prekida studij i liječi se u bolnici Brestovac, 1938. nastavlja studij, a 1942. diplomira u klasi profesora Marina Tartaglie. Od 1947. radi ilustracije za izdavačku kuću Mladost, 1954. postaje nastavnik na slikarskom odjelu Škole primijenjene umjetnosti, a 1961. prelazi na Akademiju likovnih umjetnosti. Predaje na pedagoškom odjelu kao docent, potom izvanredni, a od 1972. kao redoviti profesor. Umirovljen je 1978. („Caru carevo“). Dobiva nagrade Vladimir Nazor 1976. i za životno djelo 1998. Zaredale su izložbe: prva u MGC Gradec, potom u Umjetničkom paviljonu, pa u Domu ­HDLU-a.  Recentna izložba u Modernoj galeriji predstavlja 52 djela iz posljednjega stvaralačkog razdoblja, od 1994. do 2001. Među ostalim slikama izloženo je pet monumentalnih diptiha i triptiha.

 Iz postava izložbe u Modernoj galeriji / Snimio Goran Vranić

Mnogo ranije, još za života, a ovom izložbom još jednom, veliki apstraktni slikar potvrđuje svoju povijesnu ulogu u hrvatskom slikarstvu 20. stoljeća. U autorskoj koncepciji arhitekta Nenada Fabijanića s kojim dijeli godine druženja i suradnje, s kataloškim tekstom Zdenka Rusa, jednog od posljednjih velikih kritičara iz stare garde i ponajboljim poznavateljem Šebaljeva opusa te Biserke Rauter Plančić, ravnateljice Moderne galerije, predstavljene su uljane slike, studije i crteži nastali devedesetih godina prošloga stoljeća. Vizualni identitet i grafički dizajn izložbe potpisuju Rašić + Vrabec. Izložbu otvara dosad posve nepoznat umjetnikov diptih Moj memento na barbarstvo u crkvi u Kninu, ostvarenje kojim je autor reagirao na strahovita ratna stradanja ljudi i krajeva razornim djelovanjem barbara na kninskom području. Uz Šebaljeva djela izložen je i pougljeni drveni kip Presvetog Srca Isusova nastao na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, a koji je 1993. stradao u paležu samostanske crkve sv. Ante u Kninu. Emocionalno potresen divljaštvom agresora, na temelju fotografija razorenih umjetnina koje mu je pokazao Fabijanić, Šebalj je naslikao monumentalni diptih. Na izložbi je i izvrstan brončani Portret Šebalja iz 1966, rad kipara Ivana Sabolića iz fundusa zagrebačke Moderne galerije.

Šebalj slikarstvo shvaća kao znanost, u smislu da se njime treba baviti kao istraživanjem zakona prirode i svijeta, zakona slikarstva kao umjetnosti, vodeći stalni dijalog s tim svijetom i prirodom, a prije svega sa samim sobom i svojim unutarnjim svijetom. U tradiciji Zapada, slikarstvom su se ljudi doista bavili kao znanošću. Na svim djelima te tradicije primijenjena su otkrića koja su ishod neprekidna eksperimentiranja. Ono što slikar istražuje nije priroda fizičkog svijeta, već priroda našega reagiranja na taj svijet. Slikar se na bavi uzrocima, već mehanizmima raznoraznih efekata. Njegov je problem psihološki, to je problem dočaravanja uvjerljive slike usprkos činjenici da nijedna pojedinačna sjena, crta, mrlja ili potez ne odgovaraju onomu što zovemo stvarnost. Da bi se shvatila ta zagonetka, znanost je morala istražiti sposobnost našega uma da registrira odnose, a ne pojedinačne elemente. Slikanje je djelatnost, te će umjetnik prije težiti da vidi ono što slika nego da slika ono što vidi. Sve vodi zaključku da je izraz jezik umjetnosti nešto više od neodređene metafore, da nam je čak i za opisivanje vidljivoga svijeta slikama potreban razvijen sustav shema. Univerzalna, kozmička umjetnost kakva je Šebaljeva nastaje u čovjekovu umu, u njegovim reakcijama na svijet, a ne u samu vidljivom svijetu, i upravo stoga što je umjetnost umni koncept, takvo je predstavljanje prepoznatljivo po stilu, odnosno umjetnikovu načinu rada.

Fascinacija tijelom

Stilovi se, kao i jezici, razlikuju po slijedu artikulacije i po tome koliko pitanja omogućuju umjetniku da postavi, a bez postavljanih pitanja ne bi se mogli razvrstati dojmovi. Dojave koje dopiru do nas iz vidljivoga svijeta toliko su složene da ga nijedna slika neće obuhvatiti u cijelosti. Uzrok nije u subjektivnom viđenju, već u njegovu bogatstvu. Šebalj u potpunoj stvaralačkoj slobodi trpi svu težinu slikarskog poziva. Zaokupljen nekim unutarnjim problemom, godinama je istraživao živeći u nadi da će naći rješenje, koje, spoznao je, ne postoji, jer je slikarstvo stalna otvorenost, stalna mijena i nemir. Pred platnom je kao pred tabula rasa, i već kao starac neprestano je u situaciji da počinje iz početka. Govorio je: „Da postignem vrlo malo, najmanje, meni treba užasno mnogo rada. Nije lako postići slikarstvo. Ni malo slikarstvo“. On je težak i rudar slike, da bi dobio nešto ploda na slici, mora kopati, kopati, kopati, a praksa uvijek ostaje zagonetna. Neumorni je radnik, slika u ritmu disanja. Slikarstvo mu je dijaloški Drugi, ono je „nedokučivo, s jakom unutarnjom moći koju je teško pratiti, ne trošim energiju na isprazna druženja i čavrljanja, suviše sam angažiran i ponižen od samoga slikarstva, ono me je pretvorilo u makovo zrno“, kazao je 1997. U devetom desetljeću života Šebalj slika motive erosa i erotike te križa i raspeća. Bio je fasciniran tijelom. „Tijelo pokreće duh. Tijelo je tako moćno da stvara duhovni problem…Razračunavao sam se s bizarnim dubinama tijela, ne na lascivan, nego na ozbiljan način“.

Šebalju je u gesti i potezu imanentno šifriranje ubrzanih tragova zastiranja vizije i njezina materijaliziranja u polju slike. Očituje se u snažnim, gustim i debelim nanosima boje, visokim reljefnim i kaloričnim impastima, usloženim slojevima pigmenta nanesenih kistovima, bez uporabe četke, valjka, špahtle, slikarskog noža ili lopatice. Puna materičnost pigmenta zauzima cijelu površinu platna. Posljedica je žestoko, moćno, monumentalno, izrazito sugestivno slikarstvo. Kroz zamršenost mnogobrojnih poteza kistom dobivena je napeta, treperava, vibrantna životnost slikarskog organizma koji je apstraktan, ali boljim promatranjem uočavamo figuru. Čelist je figurativan, erotika, križevi, raspeća i rekvijem nisu. Metoda i postupak jednaki su bez obzira na temu i motiv. Jedina je razlika što su prije slike bile svjetlije, poput ciklusa Stabla, a Križevi i Raspeća, kao i rješenje za restaurirani HNK arhitekta Fabijanića sa Šebaljevim crnim golemim mrljama novoga zastora rezultat su otkrića i očaranosti moći crne. Erotizam je isto što i traganje i napetost slike i slikarstva kao i križevi i, naizgled, sakralni motivi. Oni to nisu zbog vjere, već također zbog iskušavanja i traganja za „apsolutnom slikom, koje u stvarnosti, u bîti, nema“. Posljednje slike Lubanje kao da njuše smrt. Sve što je Šebalj slikao bilo je duboko urezano u njegovu svijest i psihu.

Šebaljevo slikarstvo nema faze, lišeno je vremenskog predznaka, zapravo je bezvremensko i svevremensko. No njegov cjelokupni rad potvrđuje kako svedenost opusa na određeni broj motiva ne ograničava bogatstvo sadržaja. Polazište je uvijek isto, a varijacije doživljaja tog polazišta beskrajne. U 85. godini dolazi do zaključka kako nema zaključka, kako je sve otvoreno. „Njegova slikarska poetika nikada nije bila vezana uz neki opći pravac ili pokret, uvijek je bila autentična, samosvojna, negdje ‘između’, bila je u ‘međuvremenu’, doticala je sva slikarska vremena i ni jedno posebno“ (Rus). Unatoč životu po strani, Šebalj je bio u središtu svojeg doba, kazao je Veselko Tenžera u prvoj monografiji Šebaljevih crteža, tempera i pastela. Izložba završava obojenom staklenom skulpturom Raula Goldonija, Jezgra 7 iz 1967, a na panou je ispisan dug Šebaljev govor o prijatelju – veliku kiparu poznatu po svojim staklenim skulpturama – iz jednog od brojnih intervjua koje je dao arhitektu Nenadu Fabijaniću. Razgovor dovršava rečenicom: „Želio bih zbog Raula da neki podaci o njemu ne umru sa mnom… zbog izrazitog poštovanja.“