Bez režije i glumačke strasti

Otkako je suvremenom čovjeku i njegovoj djeci postalo važnije imati nego biti – otkako se više posvetio stjecanju imovine, uspjehu i konzumerizmu – sve manje mari za svoju duhovnost, svoje želje, potrebe i vlastito duhovno i tjelesno zdravlje. Višak odljuđenosti u takvu čovjeku stvara osjećaj napuštenosti i osamljenosti, koja proizvodi nezadovoljstvo, očaj i bolest. Često i bolest nasmrt, kako bi rekli egzistencijalisti.

Kako bi se spasio od te vrste života, čovjek i njegovi potomci dovijaju se igri, fantaziji, vraćaju se u djetinjstvo, maštaju o ljepšem životu. Ali i o sebi drukčijem, o sebi klaunu koji taj život umije pretvoriti u lakrdiju, koji se zna smijati sebi i nasmijati drugoga kako bi mu olakšao život. U tome im pomažu razni lakrdijaši, pa i klaunovi liječnici. To bi bio sažetak predstave Maša i klaun Morane Dolenc, nastale prema popularnom serijalu priča o djevojčici Maši nagrađivane hrvatske književnice za djecu i mlade Sanje Pilić, koja je praizvedena 3. svibnja na pozornici Kazališta Trešnja.

Dakle, Maša je za suvremeni život neobična djevojčica, osmogodišnjakinja koju u suvremenom životu dosta toga muči i koja znatiželji nastoji udovoljiti. A malo je tko pita što želi. Recimo, njezini roditelji često su se selili, a nju nikada nisu pitali želi li ostaviti stare i stjecati nove prijatelje. Nikada je nisu pitali o čemu sanja i što mašta. A ona je imala što reći o svemu tome.

Ansambl predstave / Snimio Damir Kalogjera

Takva Maša jednoga je dana u bolničkoj ambulanti svojeg liječnika proživjela neočekivanu avanturu, koja će joj umnogome promijeniti život. Dok je sjedila na stolici i znatiželjno gledala po ordinaciji, pogled joj se zaustavio na neobičnom prizoru – iza paravana se pojavio čovjek u bijelom, s crvenom lopticom na nosu. Bio je to klaun, živi klaun kojega tu nije očekivala. Tada je saznala da se u bolnici osim starih i bolesnih nalaze doktori klaunovi i druga hrabra djeca. Doktori klaunovi ili Crveni nosovi bodre bolesnike, osobito djecu, među kojom se nalazila i djevojčica Irina, koja je počela ozdravljati kada su je počeli posjećivati klaunovi i Maša.

U afiši predstave piše da je predstava „posveta svoj hrabroj bolesnoj djeci i hrabrim Crvenim nosovima koji im pomažu da lakše prebole bolesti“, da je to „priča o dvije djevojčice koje su svojom posebnošću prkosile običnom životu“. Da je to zapravo „priča koja nas, velike i male, uči da stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine i da je u životu važno i smijati se i plakati“.

Tako bi možda i bilo da je sve što se napisalo u afiši i vidjelo na pozornici. Da je izvedba prštala od glumačke strasti i umjetničke znatiželje – da su se glumci barem na trenutak uselili u dječje glavice – da je bilo jasnih misli i poruka koje bi artikuliranim govorom doprle do dječje publike, kojoj često nije razumljivo što je odveć jasno odrasloj publici, koja ima izgrađenu asocijativnu i svaku drugu kazališni aparaturu.

Umjesto onoga što je u afiši napisano, a što je trebalo dominirati u izvedbi i biti pokazano kao nadogradnja tekstu, što je trebalo biti predstava – ono što je moralo biti djelo dramaturgije, režije i glumačke izvedbe – vidjelo se samo na početku predstave. Ostatak izvedbe bilo je prvo dramaturško lutanje i vrludanje dramaturginje Anje Pletikosa, zatim redateljska smušenost i odustajanje Morane Dolenc, teško prihvatljivo redateljsko vjerovanje da će se, s obzirom na temu, stvari u predstavi ritmički i glumački same po sebi posložiti te biti prepoznate kao kvaliteta – a onda i glumačka mlitavost Vini Jurčić (Maša), Tene Jeić Gajski (Irina), klaunova Hrvoja Barišića (Disko) i Matije Čegira (Strujica). Ovaj put, kao uglavnom i uvijek u suvremenom hrvatskom redateljskom teatru, iznevjereno je vjerovanje da će odnekud nadoći redateljska inspiracija te neka nebeska glumačka energija i poželjna iskrenost, čime se takve predstave, takvi redatelji i takvi glumci nadaju. Malo više glumačkog angažmana pokazali su Aleksandra Naumov (klaunica Pepsi) i Hrvoje Klabučar (Doktor).

Općem dojmu nije odoljela ni inače zanimljiva i dobra scenografkinja Irena Kraljić, jer scenografija u ovoj predstavi nije nadišla prosječnu ilustraciju. Nešto više od u predstavi viđena pokazale su Lidija Kraljić, savjetnica za klaunove, i nadasve nadarena kostimografkinja Tea Bašić Erceg, čiji su kostimi i raznolikošću boja, materijala i kreacija dali naslutiti želju i razumijevanje poruke predstave. Sve u svemu, predstava koja rezultatom nije opravdala reputaciju koju je Kazalište Trešnja pokazalo u protekle dvije sezone. I koja nije dosegnula razinu književnog predloška Sanje Pilić.