Bard hrvatske metodike

Profesor Dragutin Rosandić, metodički bard, hrvatski filolog, napustio nas je u vremenima simboličkoga umiranja metodike kakvu je inaugurirao, novih reformi školstva i produciranja specifičnih standarda koje vjerojatno nije odobravao. Odlasci profesora Josipa Silića, profesora Marka Samardžije i sad profesora Dragutina Rosandića ostavljaju veliku, nenadoknadivu prazninu u jezičnim i književnim, profesorskim i metodičkim obzorima.

Dragutin Rosandić / Snimio Igor Kralj/PIXSELL

Jedan od doajena hrvatskoga školstva i vodećih metodičara nastave hrvatskoga jezika preminuo je u nedjelju, 5. svibnja, u Zagrebu u 89. godini života. Rođen u Gospiću 18. kolovoza 1930, bio je profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, utemeljitelj zagrebačke metodičke škole i više od pola stoljeća zagovornik reforme utemeljene na kreativnosti i dinamičnom međuodnosu nastavnik – učenik, student u odgoju i izobrazbi.

Diplomirao je na Filozofskom fakultetu 1954. hrvatski i ruski jezik, a doktorirao je 1965. temom o pripovjednoj prozi Vjenceslava Novaka. Bio je asistent na Katedri za noviju hrvatsku književnost (1962–1964), utemeljio je Katedru za metodiku nastave hrvatskoga jezika i književnosti, prvu takvu na Sveučilištu u Zagrebu. Bio je predstojnik te katedre od 1968. do odlaska u mirovinu 2000. Njegova je znanstvena metodika uključena u studijske programe i na drugim nastavničkim fakultetima u Hrvatskoj, a 1973. pokrenuo je i poslijediplomski studij iz metodike nastave jezika i književnosti.

Među najplodonosnijim je autorima srednjoškolskih udžbenika hrvatskoga jezika i književnosti, čitanki i priručnika za nastavnike (Pristup književnom djelu, 1962): postavlja književno djelo u središte nastavnog procesa i uvodi učenika u literarno-estetsku komunikaciju. Pokrenuo je suvremeni metodički način mišljenja i interdisciplinarno povezivanje znanstvenih spoznaja u školskom sustavu (Hrvatski jezik u srednjoškolskoj nastavi, 1996).

Metodički autoritet, autor je velike Metodike književnoga odgoja, odnosno Metodike književnog odgoja i obrazovanja, gotovo biblijski opjevane, a u Sloveniji korištene kao polazište za reformu tamošnjega školstva. Bio je i gost predavač u Švedskoj, Mađarskoj, Njemačkoj i Austriji.

Određivao je visoke standarde i držao se visokih razina percepcije školstva. Iako pomisao na metodiku izaziva u mnogih tradicionalne reakcije, profesor Rosandić bio je avangardan u recepciji i pristupu. Iznimno je cijenio kreativnost studenata i profesora u radu i cijelom nastavnom procesu. Započeo je velik projekt modernizacije radeći u različitim razinama školstva, i kao srednjoškolski profesor i godinama kao sveučilišni profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i tako mogao spoznati i otkloniti sve zamke profesije snimajući nastavne sate u školama i na fakultetima, korigirajući metode i savjetujući kolege na stručnim ispitima.

Profesor Rosandić, učitelj učiteljā, izricao je konstruktivne ili vrlo stroge, ali točne kritike, a sve kako bi zaštitio našu kroatističku struku. Ponekad se činilo kao da se bori s vjetrenjačama, ali je upornošću, znanjem i lavovskom ustrajnošću uspijevao sve svoje ideje provesti do kraja, često i bez obzira na različita mišljenja većine. Bio je vrlo srdačan i posvećen profesor, sve je studente znao po imenu, stalno je komunicirao, ispitivao, poticao pozornost, obraćao se svima u popularnoj Sedmici na Filozofskom fakultetu, držao nas u stanju stalne profesionalne budnosti, često i nasmijavao.

Profesore Rosandiću, hvala Vam što ste nama, svojim bivšim studentima, otvorili nove vizure i naučili nas kako cijeniti kroatističku struku i profesionalnost i biti svoj.