U snu je sve moguće

Hrvatska praizvedba opere Žena s jezera (La donna del lago) Gioachina Rossinija u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu, 12. travnja, zbila se uoči 200. obljetnice praizvedbe djela u napuljskom San Carlu, 24. listopada 1819. Predstava je koprodukcijsko ostvarenje s Operom iz Lausanne, a zahvaljujući producentskoj kući Maxa Emanuela Cenčića, gostovat će na predstojećim Svibanjskim svečanim igrama u Wiesbadenu.

Praizvedba opere Žena s jezera u HNK u Zagrebu / Snimio Dario Njavro

Rossinijeve opere, a pogotovo njegove opere serie, rijetko se izvode u Hrvatskoj, što povećava važnost i zanimljivost projekta te nam omogućuje da se približimo svjetskim trendovima. Žena s jezera osebujno je djelo s brojnim inovacijama u instrumentaciji i korištenju scenske glazbe, koje tematski anticipira skladateljevo remek-djelo Guillaumea Tella. Melodrama je u dva čina o ljubavi Elene i Malcolma što je ugrožavaju politički ratovi u Škotskoj 16. stoljeća. Plemenitost kralja Jamesa V, u operi prerušena u lovca Uberta, koji je također zaljubljen u Elenu, dovest će do sveopćeg happy enda.

Rossini je prvi skladatelj koji je skladao prema Walteru Scottu, uglazbivši njegovu poemu The Lady of the Lake. Libreto mu je napisao kućni pisac Teatra San Carlo Andrea Leone Tottola. Redatelj Max Emanuel Cenčić sve je preokrenuo u neki tobožnji fantazmagorični san glavne junakinje kojim, umjesto škotskih gorštaka i ratnika, prevladava bordelski intoniran interijer s razgolićenim ljepoticama. Tako se Cenčić nije morao brinuti o povijesnim okolnostima i konotacijama sižea jer Škotima nije bilo ni traga. Opera koja treba dočarati ambijente jezera, otočića, šuma, planina, dolina i spilja, doduše i kraljevskog dvora na kraju, unatoč projekcijama, pretvorena je u salonsku operu; za razliku od onih opera koje bi trebale biti salonske, a danas često završe u sivilu ili crnilu svojih uprizoritelja. Doduše, važna strana ove produkcije jest njezina raskošna scenska spektakularnost, s pozlatom i kristalnim lusterima, scenografa i kostimografa Brune de Lavenèrea. Vizualna spektakularnost trebala bi biti imanentna operi kao formi no ovdje je svedena samo na jednu dimenziju dopadljivosti koja je, nažalost, s odmicanjem predstave sve više izvrtala dramaturški smisao pojedinih prizora i poništavala skladateljevu namjeru da glazbom, napose uporabom rogova, ocrta hajlendske krajolike i ugođaje.

Iako je redatelj koncepcijom o snu sebi olakšao posao, jer je u snu sve moguće, a gledatelju na javi otežao praćenje, Rossinijeva glazba te njezina vedrina (unatoč karakteristici opere serie) i lakoća postojanja mogu to podnijeti, ne u potpunosti, ali u prihvatljivoj mjeri, čemu pridonosi ozbiljno i pomno režirana mizanscena.

Glazbeno smo, zahvaljujući dirigentu Georgeu Petrouu, čuli vrlo dobru rosinijevsku izvedbu raspoloženog, razigranog orkestra sa zamjetnim, plastično oblikovanim brojnim malim solima pojedinih instrumenata. Zbor je raspjevano izveo svoje ulomke (zborovođa Luka Vukšić) i angažirano odigrao scensku ulogu.

Današnje svjetsko pjevačko tržište s razvijenim komunikacijama toliko je bogato pjevačima svih specijalnosti da više nije nikakav problem naći specijaliste za Rossinija. Čuli smo troje solidnih: mezzosopranisticu Nian Wang u naslovnoj ulozi, s glasom ujednačena opsega lijepe boje i lakim, iako pomalo solfeđističkim ornamentiranjem te dvojicu tenora različitih boja i karaktera glasova, kao što treba, obojicu s primjerenim rasponom dionice, lakoćom visoke tesiture i pokretljivošću – Antonija Garésa u ulozi Rodriga i Györgya Hanczára u ulozi Uberta. Robusnim nastupom istaknuo se bas-bariton Dalibor Hanzalek u ulozi Elenina oca Duglasa, koji ju je silio na brak s Rodrigom. Epizodne nastupe lijepo su zaokružili Iva Krušić kao Albina, Ivo Gamulin kao Serano i Nikša Radovanović kao Bertram.

Budući da većina umjetnika u toj koprodukciji djeluje u okviru Cenčićeve produkcijske kuće Parnassus, njegov položaj omogućuje mu da sebi, kao kontratenoru, dodijeli mezzosopransku odnosno altovsku ulogu u hlačama Malcolma, skladanu za ženski glas. Drago nam je što smo ga čuli na njegovu terenu, u koloraturnoj brioznosti, s vrlo lijepim dubokim registrom, ali i ponekim tonom neugodna zvuka u visokom registru. Tako je Max Emanuel Cenčić postao prvi muškarac koji pjeva tu ulogu iako za to ne postoji nikakav glazbeni razlog.

Pjevači su sve lijepo i korektno ispjevali a da ničim nisu oduševili. A likovi koje su ostvarili ostat će u nekom neodređenom sjećanju, kao iz sna.