U službi interpretacije

Jedna od naših najuspješnijih violončelistica Monika Leskovar s talijanskim majstorom violončela Enricom Dindom susretala se tijekom karijere mnogo puta, u suradničkom, ali u mlađim danima i u natjecateljskom odnosu. Na koncertu održanu u Majstorskom ciklusu 18. travnja u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog još su se jednom susreli u umjetničkoj suradnji, ali u odnosu solistice i dirigenta. Maestro Dindo ravnao je kao šef dirigent Simfonijskim orkestrom HRT-a, dok je Monika Leskovar zauzela mjesto za solističkim pultom u koncertu naslovljenu Suze i smijeh violončela. I baš kao što je otkrivao naslov, violončelu solo bio je posvećen cijeli prvi dio koncerta, ali ne samo violončelu nego i hrvatskim autorima te njihovim djelima za taj instrument. Dindo i Leskovarova tako su nastavili poticajne suradnje u izvedbama hrvatske glazbe sa Simfonijskim orkestrom HRT-a nakon praizvedbe Koncerta za violončelo i orkestar Frane Paraća 2016. U novoj prigodi slušali smo publici i izvođačima omiljenu, nepretencioznu, a muzikalnu i lijepu Elegiju i humoresku za violončelo i gudače skladatelja i violončelista Rudolfa Matza, skladanu 1938. godine, čestu u izvedbama hrvatskih violončelista, a zatim 1. koncert za violončelo, gudače i udaraljke Brune Bjelinskog, skladan 1945, koji smo u rijetkoj živoj izvedbi ponovno mogli čuti zahvaljujući uistinu velikoj brizi za promicanje hrvatske glazbene baštine što je gaji ansambl Hrvatske radiotelevizije.

Monika Leskovar / Snimila Marija Štilinović

Matzovu Elegiju i humoresku, s glazbom satkanom s dvama poznatim međimurskim tradicijskim napjevima – Vehni, vehni fijolica i Tu za repu, tu za len – Monika Leskovar svirala je baš kako se od nje i očekivalo – ekspresivno i delikatno, vođena istančanom i bogatom muzikalnošću kojom dotiče i transformira svaki ton i frazu u nadahnuto iskustvo. Gudači orkestra HRT-a pratili su je vrlo lijepo razrađujući nijanse dinamičkoga razvoja, no ponegdje se činilo kao da je zbog disperzije fokusa izostao snažniji učinak njihova glazbovanja. U 1. koncertu za violončelo Brune Bjelinskog Monika Leskovar potvrdila je izvrsnu pripremljenost i uvježbanost glazbene materije te ostvarila kvalitetan i uvjerljiv umjetnički angažman, no na razini orkestra i cjelokupne izvedbe činilo se da je interpretacija ostala nedorečena i jednolična, posebice u prvome stavku – kao da je ostalo još prostora za dodatni angažman ansambla, sugestivnije prenošenje glazbe i istraživanje pojedinih razina skladbe. Iznimka je bio drugi stavak, Lento, u kojem je ponovno uho zaintrigirala profinjena ekspresija violončela uz pratnju zaokružena tona. Publici je na ovacijama Monika Leskovar zahvalila dodatkom ponovo iz pera Rudolfa Matza, još jednim aranžmanom međimurske tradicijske glazbe, napjeva Vuprem oči.

U drugome dijelu koncerta Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije pod ravnanjem maestra Dinda izveo je 7. simfoniju u d-molu, op. 70 Antonína Dvořáka, djelo koje se smatra jednim od skladateljevih najveličanstvenijih simfonijskih ostvarenja, praizvedeno 1885. Uznemirenost romantičkoga duha, koja ispunjava partituru, članovi orkestra plastično su prenijeli u izvedbi. Otvaranje simfonije proteklo je uz sugestivno sviranje, prožeto energijom i snagom. Kvalitetan i zaokružen zvuk orkestra bio je oplemenjen plesnim zibanjima ugodna zamaha, a uvjerljivo je i učinkovito bila postavljena gradacija angažmana i naboja u izradi fraza, posebno prema vrhuncu potkraj prvoga stavka. U daljem je tijeku izvedbe orkestar ponudio zvukovno razvedenu interpretaciju šarenih boja, no u posljednjem je stavku naglašena, ali često i manje prirodna energičnost gesti ipak izašla iz službe interpretacije i kao da je postala sama sebi svrhom, u službi stvaranja slike nadahnute i odlučne izvedbe. Unatoč tomu angažman orkestra publika je prepoznala i nagradila dugim pljeskom.