Tranzicijska groteska

Kakvo nam je lice i naličje stvarnosti, njezini raznoliki društveni i intelektualni tumori izrasli iz kontaminirana tkiva postkomunističkih tranzicijskih procesa, više nego jasno pokazuje odlična dramska groteska i glumački dobra predstava Lice suvremenoga ruskog dramatičara, scenarista, redatelja i glumca Aleksandra Galina, premijerno izvedena 16. travnja na pozornici Hrvatskoga narodnog kazališta u Zadru u režiji Zorana Mužića.

Bistrijem sagledavanju naše mutne stvarnosti, njezinih društvenih procesa, možemo zahvaliti Galinu i zadarskom HNK-u, koje već nekoliko sezona publici nudi teme i sadržaje kakvih nemamo u većim i velikim hrvatskim kazalištima diljem Hrvatske i Zagrebu, gdje su se kazališta odveć okrenula modernosti i (re)interpretacijama prošlosti – najčešće selektivnom uljepšavanju prošlosti, koja je uzrok mnogih trajnih negativnosti.

Za razliku od importirana nam modernog teatra nezanimljivih dramskih sadržaja, kao i već viđenih dramaturških rješenja i eksperimenata, drama Lice Aleksandra Galina nudi veoma blizak dramski sadržaj, koji je istodobno odraz ruske tranzicijske stvarnosti i inteligentna, teatarski živa kritika te stvarnosti. Istovremeno točno dijagnosticira anomalije i raskrinkava posljedice ne samo ruskog društva nego dijagnosticira i kaverne hrvatske suvremenosti, njezinu mimikriju često upakiranu u zakonsku normu.

Žana Bumber i Alen Liverić / Snimio Željko Karavida K&K

Groteska je aktualna i stoga jer se iza tranzicijskog procesa i puta u obećano liberalno društvo općeg napretka krije dobro kamuflirana maska kriminala, to jest promjena, koje se često predstavlja sinonimom svih naprednih svjetskih procesa. Pa i hrvatskih, koji prolaze mimo umjetničke kritike, što je funkcija i modernog kazališta, koje u nas uglavnom ustrajava na potrošenim dramskim sadržajima i već viđenim eksperimentima. U sadržaju Galinove groteske simbol su promjene operirano lice tajkuna i ”humanizam“ liječničke elite.

Dramska groteska Lice priča je o četiri reprezentativna ljudska karaktera postkomunističkog tranzicijskog ruskog društva. Glavni lik je tajkun Bragin, „biznismen na nišanu“, strojarski inženjer iz provincije – iz Iževska, potrčko tajkuna koji su „privatizirali polovicu Iževska i u Moskvi osnovali banku“, njemu kupili doktorat ekonomista i napravili ga bankarom. Kad mu je umro gazda, da bi spasio život, morao je na plastičnu operaciju lica, koje se, kako sam kaže, „može staviti na plakate i lijepiti po cijeloj Moskvi, a da ga nitko ne bi prepoznao“.

S novim licem dobio je novo ime, od Rusa Andreja postao je Rumunj Arnold, staru ženu Olgu zamijenio je novom – Dašenjkom, koju je upoznao u dječjoj umjetničkoj školi iz koje je „kamion za smeće odvozio kontejner pun boca votke, vina, piva“, a djevojke su „od jutra do večeri slikale nekakve vrčeve sve do subote“, kada „stave pred njih golog tipa“. S novim identitetom i novom ženom Bragin je živio po svijetu, najviše u Španjolskoj, dok se nije zaželio pravog identiteta i stare žene i onda vratio u Moskvu, otvorio restoran u kojem rade „Uzbekistanci, Tadžikistanci, Moldavci – složna obitelj raznih naroda“ i on sam.

Drugi je karakter Elena Anatoljevna Solovjova, kirurginja, prvi je put operirala Bragina, a on traži da ga opet operira i vrati mu staro lice jer se želi vratiti prvoj ženi. Elena je vlasnica klinike, operira u Moskvi i na Cipru, ima vilu u Crnoj Gori, triput je razvedena, stalno je na mobitelu, kontrolira operacije kćeri kirurginje i Braginu savjetuje da se prvoj ženi vrati s već novim licem i novim identitetom.

Treći je lik groteske četvrti Elenin muž Šura Drankov, vrhunski psihijatar i ispičutura, duhovit, ironičan, ciničan. Pije sve što je alkohol, za sebe kaže da je „provincijalac iz Peterburga“, da mu na boju lica „utječe isključivo kvaliteta pića“, da ga je „sram biti buržuj pod opsadom, što su svi ugroženi tajkuni kakav je Bragin“, da će zbog svega što ga okružuje otići živjeti u kavkasko selo, jer želi „živjeti na uzvisini, podalje od svih“, a ne u ženinoj „primitivnoj vili u Crnoj Gori“. Pisac je i knjige Tuđa duša, kojom je izvukao iz depresije „bitnog čovjeka iz Središnje banke“, koji mu je darovao Marxov Kapital.

Braginova bivša žena Olga četvrta je žrtva tranzicije. Kad ju je muž ostavio, izgubila je sve što je s njim imala, oduzeli su joj tajkuni, postala je bogomoljka, svaki je dan u crkvi, odjevena u suknju do poda i zamotana maramom, sakuplja izgorjele svijeće. Vidjevši je, Bragin je i sam počeo posjećivati crkvu, gdje ju je gledao iz prikrajka, trudeći se da mu lice ostane u mraku, što je ona zamijetila. Svidio joj se, jer je imala „osjećaj kao da ga zna puno godina“ i da je podsjeća na muža Andreja.

Kad joj je Bregin otkrio da je njezin muž s tuđim licem i pozvao da ponovno budu muž i žena, odbija ga govoreći mu da je zloduh, a on joj uzvraća da ga je prevarila s Arnoldom, „praktički pred očima vlastita muža“ Andreja.

Galinovu duhovito napisanu dramsku grotesku, napučenu satiričnim žalcima, dramskim situacijama, komičnim i ironičnim aluzijama, redatelj Mužić pretače u realističnu predstavu koja u njegovoj interpretaciji i glumačkoj izvedbi umnogome podsjeća na našu tranzicijsku stvarnost. U tako ostvarenoj predstavi glumci: Alen Liverić (Bragin), Jasna Ančić (Solovjova) i Žana Bumber (Olga) ostvarili su zanimljive tipske likove, a dominirao je izvrsni Davor Jureško (Drankov).