Trajna kreativna kemija

Kada je prije nekoliko tjedana Zoran Predin objavio singl Kuća pored mora – reinterpretaciju arhivskog klasika s albuma Čovjek kao ja Arsena Dedića – bilo je jasno da je na pomolu dojmljiv rad koji tematizira ostavštinu neprežaljenoga hrvatskog kantautora. Doista, dvanaest izvedbi na albumu Zoran pjeva Arsena (u potpisu Zoran Predin & Damir Kukuruzović Django Group, Croatia Records, 2019) pokazale su se dostojnim originala, iako su, prirodno, zaživjele aranžmanski drukčijim životima.

Iako Dedić formalno nikada nije pripadao rock-sceni, jedan od ključnih aspekata njegova genija krije se u posvemašnjoj otvorenosti, u razbarušenoj rokerskoj širini: bez obzira na to pjeva li šansonu, koristi li se formom orkestriranog šlagera i kancone ili se kreće područjem koenovski elegantna kantautorskog popa za odrasle, čini se da ga je – svjesno ili nesvjesno, izravno ili posredno – kroz glazbu uvijek vodila misao da su žanrovska pravila ovdje samo zato da bi im se čovjek mogao malo narugati. Ili barem dovesti ih u pitanje.

Osobina kontinuiranog „nepoštivanja“ zadanih matrica uvijek je signal neutažive znatiželje i beskompromisne individualnosti kakvom su se mogli podičiti najveći kantautori, u rasponu od Dylana, Cohena i Randyja Newmana do Jacquesa Brela, Gilberta Bécauda ili pak đenovske kantautorske škole, uključujući Fabrizija De Andréa i Gina Paolija. S posljednjim je Arsen izgradio i mnogo dublji, intimniji, prijateljsko-profesionalan odnos („umjetnička braća“), no u analizi Dedićeve poetike svi su oni tek referentna mjesta i grubo iscrtane koordinate za lakše definiranje onoga što je teško odrediti. Arsen je, naime, posve unikatna, neodrediva autorska pojava.

Izd. Croatia Records, Zagreb, 2019.

Iako je Dedićeva karijera bila fascinantna od početaka do sama kraja, njegova prva tri studijska albuma objavljena od 1969. do 1973. (trilogija Čovjek kao ja, Arsen 2 i dvostruki LP Homo Volans) pripadaju antologiji hrvatske kantautorske pjesme, njezinu vrhu, a svi su uključeni u izvrstan retrospektivni boks-set Original Album Collection (Croatia Records, 2017). Nadahnute životnim dvojbama, ljubavlju i samoćom, neizbježnom prolaznošću, bolnim rastancima i posljedičnom tjeskobom, skladbe kao što su Moderato Cantabile, Sve što znaš o meni, Kuća pored mora, Tvoje nježne godine ili Ne plači ponudile su potpuno drukčiji glazbeno-poetski jezik u odnosu na sve dotad snimljeno; one su rezultat rafiniranog i neobično skladna spoja mediteranskog senzibiliteta i romantičnog, sjetnog Zagreba šezdesetih i sedamdesetih, grada uronjena u maglu i okupana jesenjom kišom. „U vremenu kada je kao vrlina vrijedio samo kolektivni osjećaj i kolektivno postojanje, Arsen je“, kako podsjeća književnik i novinar Željko Ivanjek, „ich-formom istaknuo ulogu pojedinca“.

Nije stoga čudno da je takva poetika uvijek fascinirala rock-glazbenike. Za razliku od kolega iz svijeta „lakih nota“, Dedić je svoj kantautorski vokabular izvodio s dozom intelektualne znatiželje, profinjene ironije i duboke osjećajnosti; primjerice, jedan od vrhunaca studijskog albuma Eto! Baš hoću! (1976) Bijelog Dugmeta njihova je izvedba balade Loše vino, za koju je Dedić napisao stihove. Surađivao je i s Dragom Mlinarcem na pjesmi Razgovaram s morem. Ipak, veliki šibenski kantautor još intenzivniju bliskost osjetio je u društvu kantautora poput Zorana Predina. Osnivač mariborskog postpunk-sastava Lačni Franz u solo radovima i sâm je, poput Arsena, znao prepoznati i iskoristiti žanrovsku slobodu poigravajući se elementima kantautorske akustike, šansone, jazza i klasičnog rocka. Simbolička točka Predinove transformacije u hipersenzibilnog kantautora zabilježena je, uostalom, na albumu Svjedoci / Priče, koji je još 1989. potpisao zajedno s Dedićem.

Posljednjih se godina Predin usavršio na području gypsy swinga, čija estetika po definiciji može, kao je pojasnio, „implementirati vrlo različite ritmove i glazbene žanrove kao što su tango, salsa, bossa nova, polka, valcer, uz specifične ritmove, tempa i glazbene figure Djanga Reinhardta“. Kako se takav pristup manifestirao na albumu Zoran pjeva Arsena? Pojašnjavajući proces njegova nastanka, Predin u intervjuu Oslobođenju pojašnjava da se njegov „autorski princip u prvoj fazi pokazao u interpretaciji ideje, kako spojiti ležernost Leonarda Cohena, glazbenu boju grupe Vaya Con Dios i vrhunsko muziciranje Trija Rosenberg. Druga se autorska faza pokazala na probama, kada je bilo potrebno zaboraviti kako zvuče originali, da bi pjesme slobodno zaživjele u novim aranžmanima u novom zvuku i u mojoj interpretaciji.“

Ne treba mnogo analitičarske dovitljivosti za zaključak da je Predin kao vrhunski autor bez problema „pročitao“ emotivni kod svakog pojedinog predloška, no svaki tvorac albuma posveta suočava se sa sličnim izazovom: kako originalima udahnuti novi duh, a pritom očuvati njezino temeljno obilježje, primarni autorski pečat? Odgovor daje već uvodna pjesma, Ni ti, ni ja, koju je Arsenova publika upoznala u drugoj polovici 1960-ih na nekom davnom Opatijskom festivalu. Nekadašnju decentnu orkestraciju zamijenili su zvuci violina (Bruno Urlić) i Kukuruzovićevih gitara, konstruirajući posve izmijenjenu zvučnu sliku.

U briljantnoj Moderato Cantabile (koju je Arsen skladao nadahnut istoimenim francuskim filmom Petera Brooka) zadržana je klavirska pratnja, ali je dobila poletniji, fluidni akustičarski ritam. Jednako proslavljenu Kuću pored mora nije trebalo mnogo rekonstruirati, tek je malo ubrzati i oplemeniti kratkom recitacijom Bogdana Diklića – kako god je osluškivali i tumačili, riječ je o jednoj od najevokativnijih i najdirljivijih pjesama o rastanku (i pjesama uopće!) u povijesti domaće popularne glazbe. Vjerojatno najbolju skladbu u zbirci Zoran pjeva Arsena, Takvim sjajem može sjati, Dedić je izvorno objavio na albumu Arsen 2 (1971), bez ritam-sekcije, uz asketsku akustičnu pratnju. Predin joj je na nekim mjestima ubrizgao gotovo morikoneovsku atmosferu, no i nova, prearanžirana inačica jednako silovito razotkriva njezinu melodioznu hipnotičnost i dramu, njezinu filozofsku, emotivnu i autorsku dubinu.

Iako su im korijeni u raznorodnim svjetovima – Predinu u punku i rock and rollu, Arsenu u šansoni, domaćoj i stranoj – njih su dvojica povezani na mnogo razina. Ako bismo tražili najmanji zajednički nazivnik, bio bi to komadić (kako veli Abdulah Sidran) „gorke vedrine“, kombinacija topline i dobronamjernog cinizma tipična za njihov pristup životu i glazbi. Arsenovo nasljeđe bilo je i ostalo središnja točka hrvatske kulture, popularne i svake druge. O Predinovim vrijednostima ovdje se također sve zna. Njihov posredni „susret“ na novom albumu Zoran pjeva Arsena (u čije četiri skladbe sudjeluje i Matija Dedić) samo je konačna potvrda jedne neugasle kreativne kemije.