Službeni auto

Gledam na televiziji ministre kako na Markovu trgu izlaze iz službenih automobila: navlače sakoe, popravljaju kravate, uzimaju sa sjedala torbu sa spisima, a onda kreću ususret mnogobrojnoj novinarčadi što im gurka mikrofone pod nos. Mnoge naše ljude taj prizor ljuti: računaju oni koliko ima tih ministara, koliko službenih automobila i koliko sve to košta. A gdje su još doministri, državni tajnici i ostalo društvo! Pa to je cijelo bogatstvo! A ja se ne ljutim, jer dovoljno sam star da znam kako je riječ o pojavi koja se ne može iskorijeniti. Još sam davno, u Jugoslaviji, čitao u novinama usporedbe o tome koliko u nas ima službenih automobila, a koliko opet – šta ja znam – u Švedskoj ili Danskoj. I uvijek ispadne da je odnos jedan prema sto, ili tako nekako, dabome, u našu korist. Ali ovo sam vam htio reći: meni se čini da u tom prizoru – kad se ministri iskrcavaju, a automobili potom odlaze – ima nečega simboličnog, da je to zapravo nekakva alegorija, pa dok nju ne razriješimo, ne možemo ni znati zašto nismo kadri smanjiti broj službenih automobila, i zašto su slabi izgledi da u tome ikad uspijemo.

Snimio Patrik Macek / PIXSELL Službeni automobili na Markovu trgu /

Svest ću stvar na vrlo jednostavno pitanje, koje će možda u prvi mah zvučati neobično, ali vas molim da budete strpljivi, pa ćete – barem se nadam – poslije vidjeti da pitanje ima i te kakva smisla. Ovako ću reći: kad izlaze iz automobila, ministri postupaju sasvim suprotno nego ostali ljudi. Svi mi, naime, kad idemo raditi, skidamo pretešku odjeću, da bismo se mogli razmahati, i da nam ne bude vrućina. A oni obratno: kad idu raditi, oni se utopljuju i zakopčavaju. Odakle ta razlika dolazi?

Statusni simbol

Po svemu sudeći, dolazi od naravi njihova posla. Ne mislim pritom na banalnu činjenicu da političar mora biti pristojno odjeven i imati kravatu, jer na taj način iskazuje poštovanje i prema samome poslu, prema ljudima s kojima na tom poslu dolazi u dodir, a i prema svima nama koji sve to gledamo na televiziji. Ne, ima tu nečega dubljeg, važnijega i složenijeg, što nije lako ni definirati ni opisati. A pri pokušaju da to ipak učinim, ja ću se opet vratiti službenom automobilu. Po čemu se posao tih ministara razlikuje od posla što ga obavljamo svi mi drugi? Mogli bismo o tome nadugačko raspravljati (pa bi jedni među nama tvrdili kako je taj posao silno važan, a drugi kako ne znači ništa), ali meni se čini da najupadljivija razlika leži u tome što ministri na posao dolaze automobilom koji netko drugi vozi umjesto njih. Po tome kako na posao dolaze oni se u svome radu razlikuju od rada svakoga od nas, običnih građana.

Jer činjenica da ministri ne voze sami jasno svjedoči o tome kako su oni važne osobe i kako je presudno da na vrijeme i bez zadržavanja stignu do svojega radnog mjesta, budući da bi, u suprotnom, mogle nastati tko zna kakve komplikacije. O tome mislim da se vi slažemo. Ali nisam siguran da svi razumijemo i sve posljedice koje slijede iz te formule. Jer očito je: ministarski posao ne proglašava se važnim nakon što se taj posao analizirao i nakon što su se vidjeli rezultati, nego se kao dokaz njegove važnosti uzima činjenica da se na njega dolazi službenim autom. Iz toga slijedi vrlo jednostavan zaključak: svaki se posao može proglasiti važnim – pa i najbezvezniji – uz uvjet da se na njega ide autom koji vozi službeni šofer.

I, vidite, ja mislim da upravo ta logika leži u temelju naše pomame za službenim automobilima. Jer stvar je jasna: onaj tko hoće da ga smatraju važnim – i tko želi sama sebe tako vidjeti – taj se na posao vozi autom kojim upravlja plaćeni vozač. Zato to rade i predsjednici kojekakvih općinica koji od posla do kuće imaju manje od sto metara, a sama je njihova lokalna zajednica siromašna kao crkveni miš. Dapače, reklo bi se da upravo oni najviše inzistiraju na tome da se tako vozikaju, a osobito na tome da im automobili budu luksuzni. Ta stoput smo čitali o zatamnjenim staklima, o grijanim kožnim sjedalima i o stotinama konjskih snaga, pa smo se pitali što je tim ljudima, zar ne mogu biti malo skromniji, kad su se već ionako još do jučer vozili u stojadinu? A ne radi se tu o nekakvoj velikoj ljubavi prema udobnosti, a ni o rasipničkom karakteru naših političara. U pitanju je tu samo to što oni pomalo sumnjaju u važnost vlastitoga posla – i vlastite općine, ili čemu već stoje na čelu – pa bildajući auto nastoje nabildati i svoj ugled.

Zbog činjenice da se političar njime vozi, automobil znatno pridonosi ugledu institucije kojoj pripada

Druga je, naravno, stvar što nešto od važnosti institucije – koja je čovjeku omogućila da se vozi u autu – pomalo prijeđe i na njega osobno, ili se barem njemu čini da prelazi. Jednom mi je o tome pripovijedao mlađi čovjek koji je neko vrijeme bio doministar, a bio je dovoljno pametan da razumije vlastite osjećaje. Pa je rekao: Znate, čovjek se silno lako navikne na to da ga ujutro čeka pred kućom auto s vozačem, i bude pomalo uvrijeđen kad to izgubi. To, naravno, objašnjava i ponašanje mnogih naših političara koji su otišli s funkcija: mislili su da interes javnosti za njih proizlazi iz njihove osobe, a ne iz funkcije koju obavljaju, pa su zbunjeni kad vide da toga interesa više nema. Odjednom su spali na to da se moraju sami voziti, ili čak – o užasa – koristiti javni promet.

A što je najzanimljivije, takvu promjenu u životu političara i drugi doživljavaju kao poniženje, a ne isključivo oni sami. I njihovi birači – bivši birači – vjeruju kako s političarom svakako nešto nije u redu, čim je došlo do toga da mora ići cipelcugom. A to onda objašnjava i zašto se ti isti birači nisu bunili kad je političar nabavljao za svoju instituciju skupi auto, a zanemario i škole, i dispanzere i igrališta. I birači, naime, drže da postoji neka veza – dapače, neka uzročno-posljedična veza – između kvalitete automobila i ugleda posla što ga političar obavlja. Neka samo općina nabavi skupi auto, tako će i ona i njezini stanovnici izgledati mnogo važnije.

Ogledalo institucije

Tako nam se onda ukazuje još jedan aspekt cijele te zavrzlame, a on nipošto nije zanemariv, nego je možda čak i ključan. Stvar bi se mogla ovako formulirati: ne samo da službeni auto svjedoči o važnosti posla što ga netko obavlja, nego i on sam – naime auto – obavlja važan posao. Već zbog sama svog postojanja, već zbog činjenice da se političar njime vozi, automobil znatno pridonosi ugledu institucije kojoj pripada. A iz toga slijedi još nešto: da političari također obavljaju važan posao u trenucima kad se vozikaju automobilima, možda čak i važniji od onoga posla što ga rade po kabinetima i dvoranama za sjednice.

A to vrijedi i doslovno, a ne samo simbolično. Često se događalo da na televiziji vidimo kako ministri sve do zadnjega časa – do Markova trga – u automobilu čitaju spise držeći ih na koljenima, a poneki od njih čak nešto i zapisuju. To znači da oni u automobilima doista rade.

To pak objašnjava ono što sam kao problem naveo na početku, naime činjenicu da se ministri oblače kad idu raditi, dok se svi mi ostali svlačimo. Jer, što mi radimo kad završimo, na primjer, cijepanje drva? Oblačimo se. E, pa tako i ministri: oni su se već u autu naradili – a tada su bili u košulji – pa se zato, stigavši na odredište, ponovo oblače.

Eto, tako ja gruntam. I još bih nešto htio dodati: nisam rekao ni riječ o vozačima koji voze te tamo službene automobile. Mila majko, što tek ti ljudi vide i čuju! Siguran sam da se i oni narade, a siguran sam i da bi bilo zanimljivo čuti svjedočanstvo kojega od njih. Jednom davno napisao sam roman u kojemu je riječ i o zapamćenjima službenog vozača, ali mislim da sam srž teme jedva i dotaknuo. Zato, evo, besplatno nudim ideju svakomu tko se osjeća dovoljno jakim za takav posao.