Pohvala jednakosti

Krajem 2018. u izdanju riječkog Ex libris dobili smo roman Nevidljivi čovjek Ralpha Ellisona, remek-djelo 1953. ovjenčano nagradom National Book Award, i roman koji je u anketi što ju The New York Times među kritičarima i urednicima proveo 1965. proglašen najznačajnijim američkim romanom prve polovice dvadesetog stoljeća. Roman se velikim dijelom temelji na iskustvima autora Ralpha Ellisona, rođenog 1914. na američkom Jugu, gdje je radio mnoge fizičke poslove i studirao glazbu, da bi po dolasku u New York 1936. odlučio postati piscem. 1952. objavljuje prvijenac Nevidljivi čovjek koji mu donosi slavu i ugled (npr. i počasni doktorat na Harvardu), učinivši ga najznačajnijim afroameričkim piscem toga vremena. No na tom romanu nažalost i ostaje Ellisonov prozni opus, jer je autor bio perfekcionist koji nije bio zadovoljan ni debitantskim remek-djelom, a idućim proznim radovima nije ga uspijevao nadmašiti pa ih nije ni objavljivao. Uz Nevidljivog čovjeka objavio je još dvije knjige eseja, a preminuo je 1994.

Izd. Ex libris Rijeka, 2018.

Nevidljivi čovjek je eksperimentalna mješavina žanrova; to je i društveni i psihološki roman, ali je prvenstveno Bildungsroman koji donosi oblikovanje mladoga protagonista (koji je ujedno i narator) kroz njegova brojna negativna iskustva, od studentskih dana na Jugu pa do dolaska u New York gdje se zapošljava u tvornici te se politički aktivira i postaje govornik Bratstva, pokreta za prava crnaca i radnika. Zapravo se radi o junakovoj odisejadi kroz brojne deziluzije; on se razočarava u fakultetskog dekana kojega je idolizirao, razočarava se u sindikalni pokret u tvornici i na koncu ogorčeno raskida suradnju s Bratstvom, u svima prepoznavši neiskrene licemjere koji manipuliraju ljudima za svoje ciljeve, ali ih i kažnjavaju ako iskažu samostalnu inicijativu te ne pristaju na bespogovornu poslušnost. Junak osvještava da je svaka organizacija autokratski utemeljena i guši osobne slobode i individualitet, pa je čovjek koji drži do principijelnosti osuđen na samoću, na individualne napore, gurnut u sferu nevidljivosti.

Ellisonov junak neprestana je žrtva tuđeg licemjerja, ali i tuđeg koristoljublja, oportunizma i želje za moći. Crnački dekan ga izbacuje s koledža jer je, na njegov zahtjev, bogatog bijelog donatora odveo u crnački slam, a dekan se srami siromašnih pripadnika svoje rase. Zato odlazi u New York gdje se zapošljava u tvornici i doživljava nesreću, ponovno kao nedužna žrtva (sukoba između nezadovoljnih radnika i poslodavca). Zbog nesreće privremeno gubi pamćenje, a amnezija pojačava njegov osjećaj nevladanja životom, što je u skladu s osjećajem identitetske praznine, jer se zbog boje kože ćuti objektom hirova sudbine a ne subjektom i akterom svoga života. Nesvjestice i simptomi nestabilne svijesti uslijed nesreće simbolom su njegove nemogućnosti usidrenja u zbilji, u kojoj se ne osjeća sigurnim, bez financijske i egzistencijalne stabilnosti. Ellison maestralno opisuje poljuljanost junakove svijesti pomoću lelujavih, distorziranih rečenica čija je vijugava meandriranost preslikom protagonistova psihološkog stanja, ali i njegova samodoživljavanja. Vrativši stabilnost nakon ozdravljenja u njemu se budi i raste bijes koji sve teže obuzdava samokontrolom, ali i osvještava da napokon oblikuje vlastite stavove, umjesto da samo slijedi tuđe i nametnute mu. Pridružuje se Bratstvu i njihovoj borbi za radnička i crnačka prava, ali je zbog toga rascijepljen između razmišljanja u okvirima „ja“ i djelovanja u okvirima „mi“.

Iako izvorno objavljen 1952., Nevidljivi čovjek je neobično aktualan roman; npr. akter svjedoči prisilnoj deložaciji siromašne crnačke obitelji u prizoru kao preslikanom iz naše recentne zbilje, dok završne scene uličnih nereda asociraju na aktualna zbivanja iz Pariza, Venezuele i Beograda. Roman govori o nevidljivim ljudima, obespravljenima, siromašnim pojedincima, očajnicima koji, iako rade, nemaju dovoljno za dostojan život, što roman dodatno čini djelom koje kao da je pisano o svijetu u kojem danas živimo; njegov značaj je u snazi poruke koliko i u izvedbenoj snazi i bravuroznosti izričaja kojim se dočarava stasavanje junaka i oblikovanje njegove osobnosti, a na podlozi iskustava temeljenih na rasizmu i nepravdi.

Autor vrlo vješto gradi rukopis čineći ga višestruko zanimljivim; čitatelj sa zanimanjem prati protagonistov razvoj i mijene njegove osobnosti kroz životna iskustva obilježena dinamičnom događajnošću, u puno naturalističkih scena nasilja. No Ellison budi interes i za sudbinu pokreta kojega je akter važnim sudionikom, a taj pokret prikazuje rascijepljenim na salonske teoretičare i aktiviste sklone akciji, tj. one koji žele nasilne promjene „ovdje i sada“ i one koji bi da kroz postupnu promjenu svakog pojedinca (iznutra, osvještavanjem) kroz dulje razdoblje dođe do promjene kolektivne svijesti većinskog dijela zajednice. Ellison je kritičan prema manipulativnoj naravi pokreta, ali kroz motiv govorništva odaje počast i magiji riječi, odnosno književnosti. U korijenu njegove poetike je borba za slobodu pojedinca i demokratičnost, što se iščitava i iz izričaja temeljenog na verbalnoj improvizaciji bliskoj jazzu, zasnovanoj na kombinatorici, miješanju stilova i atmosfera, pa se u rukopisu realizam i mimetičnost izmijenjuju s nadrealnošću, naturalistička grubost s lirizmom, a esejistička analitičnost spaja s poetičnošću i emocijom.

Na koncu, bježeći pred razularenom gomilom u vihoru uličnih nemira, protagonist (kroz otvoreni šaht) pada u dubinu gradskog  podzemlja, u svojevrsni harlemski Had, gdje odlučuje ostati i živjeti skriven u izopćenju i samoći, dragovoljno svoju nevidljivost dovodeći do paroksizma, jer je, kako sam veli „osvijetlio crnoću svoje nevidljivosti, i obratno“. No ne radi se o predaji, riječ je radikalizaciji individualnosti i njezinu izdizanju na pijedestal imperativa, o buntu protiv autokratičnosti svake institucije temeljene na hijerarhiji i poslušnosti.