Od smijeha do mračnog epiloga

U svijetu u kojem je potjera za zdravi(ji)m životom svakim danom sve složenija, skuplja i nemilosrdnija nije rijetkost naići i na umišljene bolesnike, koji oko sebe i svojih umišljenih tegoba ne vrte samo vlastito vrijeme i novac nego i živote najbližih. Jedan je takav, Molièreov, 13. travnja premijerno osvanuo na sceni Hrvatskoga narodnoga kazališta u Splitu, u režiji Darija Harjačeka i dramaturgiji Vedrane Klepice, a na zadovoljstvo publike koja je i smijehom i ozbiljnošću pratila dramu ovaj put smještenu u viktorijansko razdoblje.

Obiteljska kuća – na pozornici vjerno sagrađena na dvije razine, nalik kući za lutke, s hodnikom, predsobljem i dnevnom sobom u prizemlju i stubištem koje vodi prema muzičkom kabinetu na katu (scenografija Vesne Režić) – u početku otkriva tek maštovitu igru djevojčice koja naokolo nosi kazališne kulise i krpene lutke.

U predstavi se jasno osjeća Molièreova oštrica uperena prema ljudskoj gluposti i prijetvornosti društva/ Izvor HNK u Splitu

Mlađa Arganova kći Louison (razigrana Anja Ostojić) izvodi malu predstavu o ljubavi pastirice i pastira, obogaćujući je onim što vidi i čuje u obitelji. Postavivši sebe u središte događanja, a i doslovno na obiteljski stol na kojem prima klistire, umišljeni bolesnik Argan (Marjan Nejašmić Banić) prepušta se neobičnim receptima svoga doktora Purgona (Filip Radoš) i uslugama ljekarnika Fleuranta (Luka Čerjan), kao i njihovim izdašnim računima. Premda škrt i proračunat, sve redovito plaća u strahu od doktorovih dijagnoza, koje su jednako izmišljene kao i same tegobe. Kako bi stekao besplatnu i doživotno dostupnu zdravstvenu skrb, odlučuje udati stariju kćer za sina doktora Diafoirusa (Nenad Srdelić), mladoga Thomasa (Nikša Arčanin), također liječnika, razlažući svoj naum očekivanom računicom: „Ja njoj dajem doktora radi sebe!“ Protiv Angélique radi i njezina maćeha Béline, druga Arganova žena (Andrijana Vicković), čija je namjera uz pomoć notara Bonnefoya (Vicko Bilandžić) i njegovih mutnih tumačenja zakonskih odredbi izvući što više novca od Argana.

Jedina koja ima moć nad njegovom samoživom naravi jest sluškinja Toinette (Petra Kovačić Pavlina), koja ga nastoji nagovoriti da prepusti kćeri Angélique (Zorana Kačić Čatipović) izbor zaručnika. Njezin je izabranik mladi Cléante (Pere Eranović), koji dolazi u kuću predstavljajući se kao zamjena Angéliquinu učitelju pjevanja. U isto vrijeme dolaze i doktor Purgon i doktor Diafoirus sa sinom u prošnju, nakon čega slijedi niz smiješnih situacija, od formalnog upoznavanja i laskavih razgovora do nagle završnice u kojoj otac silom stavlja prsten na ruku kćeri smatrajući stvar gotovom.

Zapravo, situacija koja prethodi prstenovanju zadnji je potpuno komični dio predstave, posebno naglašen igrivošću Nikše Arčanina kao nezreloga Thomasa koji svoje rečenice uči napamet i bolje se snalazi u igri lutkama s Louison nego kao zaručnik. Odjednom dolazi do obrata: nakon što pred uvaženim gostima otpjeva ljubavni duet s nesuđenim zaručnikom Angélique podigne glas i žestoko se usprotivi, što u Arganu izazove provalu bijesa, jer je izgubio osobnog liječnika kojemu slijepo vjeruje i koji ga, izgubivši izvor zarade koji bi stekao dogovorenim brakom, zlurado plaši izmišljenim dijagnozama. Koliko je Argan surov prema svojima, toliko je pokoran i slab u (ne)milosti liječnika, tako da ga njegov odlazak potpuno slomi.

Prvi dio predstave obiluje smiješnim prizorima, osobito u prepiranju i nadmudrivanju Argona i Toinette (izvrsno usklađeni Petra Kovačić Pavlina i Marjan Nejašmić Banić) da bi polako prevladao sve ozbiljniji ton ogoljivanjem Arganove tiranske ćudi, kojoj želi podvrgnuti sve ukućane. Vrhunac tiranije osjećamo u prizoru njegove prijetnje kćeri Louison bičem kojim divljački udara po stolu, dok se ona prestravljeno trese na sam zvuk udarca. Postajemo naglo svjesni da je unutarnja dinamika obiteljskih uvjetovanja slabo napredovala od Molièreova vremena, premda nam se čini da se u društvu toliko toga promijenilo nabolje. U Angéliquinu glasu odjekuje pobuna tolikih generacija ustrojenih većinom patrijarhalnim principom, koji umjesto da štiti i odgaja zapravo zatire i oduzima novoj generaciji mogućnost probijanja nametnutih granica, slobodu rasta sve do nadilaženja sebe samih.

Od surovosti u Arganovu odnosu prema kćerima prizori postaju sve mračniji, a stvarnost kao da se rasplinjuje u snovitu zapletenost, dojmljivo naglašenu glazbom Gordana Tudora, koja je predstavi odlična dinamička potpora. Čudnovatim ponašanjem likova, od kojih su neki preobraženi velikim glavama nalik na Louisonine krpene lutke (u tom zadnjem dijelu znatan odmak od inače stilski ujednačenih građanskih odijela – kostimi Ane Marin) Arganu se događa nešto potpuno drukčije: dolazi mu novi liječnik koji traži upravo najteže bolesnike poput njega. Predstavlja se kao Jean-Baptiste Poquelin (opet energični Pere Eranović) i obećava mu potpuno ozdravljenje nekim drugim metodama liječenja, koje šokiraju čak i Argana...

U tom nadliječniku jasno se osjeća Molièreova oštrica uperena prema ljudskoj gluposti i prijetvornosti društva u kojem gotovo ništa nije onakvo kakvim se prikazuje, a prekriva ga toliko obrazina da ga ni to dramsko ismijavanje ne može u potpunosti razotkriti, a kamoli preobratiti.