Od duboke meditacije do oštre satire

Akademik Mladen Machiedo u posljednje nas vrijeme sve više iznenađuje stvaralačkom energijom – objavljuje knjigu za knjigom različitih tema i dilema (Tanka crta, Bez, Moj Proust, Japanski haiku i jisei ...), uz to objavljuje razne prijevode, priređuje izložbe… on kao da je sve mlađi, a kritičari kao da su sve stariji, jer teško je ići ukorak s takvim plodnim autorom koji brzinom i svestranošću nadmašuje sama sebe.

U izdanju Matice hrvatske nedavno je objavljena njegova knjiga Balzami, zapravo izbor iz njegovih raznih pjesničko-proznih knjiga (Aeroliti, Na strani dima, Dvostruka milost, Zapisi iskosa, Tanka crta itd.), a tu su i brojni tekstovi na talijanskom jeziku.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2018.

Akademik Mladen Machiedo  / Snimio MIRKO CVJETKO

U cijelosti, riječ je o raspršenoj knjizi, neuhvatljivoj i sveobuhvatnoj, u kojoj autor napreskokce, prepun ideja i inspiracije, zapisuje stihove, prozno-poetske zapise i minijature, misli, anegdote, obiteljske zgode, satiru, humoreske… Autorova odisejska svijest kao da je oplovila čitav svijet, zašla u njegove kulturne iskopine (tu su brojni intelektualni zapisi o književnoj baštini), zavukla se u brojne meditativne zakutke, prohodala svim putovima i prečacima životnoga labirinta, prošetala i ulicama, sa strašću i za svakodnevnom panoramom, narugala se društvu i politici bez dlake na jeziku i na tom osebujnom putu ta nemirna svijest ispisala je svojevrsni dnevnik života te se vratila natrag da taj herbarij svega podijeli s nama, jer u njemu je pohranjeno sve što se i naših duša tiče.

Kada bi nas netko pitao o čemu je riječ u ovoj knjizi, odgovor bi bio najjednostavniji – o svemu. O tajnama postojanja, o književnosti, o ljubavi, o politici, o konzumerizmu… Zbog svoje fragmentarnosti i fluidnosti ova se knjiga opire žanrovskim definicijama, opire se tematskom razdjeljivanju, i baš stoga može se čitati otpočetka, od sredine, od svršetka, može se listati u tramvaju, u parku, u svetoj tišini knjižnice ili pod noćnom lampom.

Malo je ovakvih knjiga u suvremenoj književnosti, koje kombiniraju poeziju, kratku prozu i misli, premda su baš ovakve knjige veoma pogodne za današnje vrijeme u kojemu nema vremena, jer čitatelj jedva sastavlja početak i kraj vlastita dana, a kamoli, recimo, opsežnoga romana. Iako elastične, prilagodljive i primamljive, kratke forme, začudo, ostaju na margini, no možda nas baš zato ugodno iznenađuju kada nam dođu pod ruke u olovnome danu.

Pokušajmo silovati ovu skokovitu prozno-pjesničku knjigu – prvo ćemo tematski podijeliti kratke proze i misli, a onda slijedi pokušaj discipliniranja pjesničke mašte, jer poezija je Machiedova jednako stilski raznovrsna, nesvrstana, odnosno, njezin nomadski duh nemoguće je ugurati u kakvu ladicu u hrvatskom pjesništvu.

Mudrost, emocije i prkos

Kada bismo, dakle, bili štreberski pohvatali rasute proze i misli, mogli bismo ih tematski podijeliti na podnaslove: Zagonetka postojanja, Fenomeni klasične i suvremene književnosti, Ljubavna sjećanja na preminulu suprugu, Obiteljski spomenar, Usputna zapažanja gradskoga flâneura, Političke, društvene i medijske satire, Humoreske o svemu i svačemu.

Stilski, kratke proze i misli možemo razvrstati prvo na lirske proze, odnosno one impresivne, raskriljene, metaforički bogate, u kojima se bilježe trenuci, razvlače duhovne putanje – ugode, neugode i sjete. Tu su i misaone, lucidne kratke proze, a posebnu čar imaju kratke misli, zapravo gnome, koje nam se urezuju u pamćenje gotovo kao poslovice.

Osvrnut ćemo se samo na neke tematske cjeline – Zagonetka postojanja, Ljubavna sjećanja na preminulu suprugu i Političke, medijske i društvene satire. Dovoljno da obuhvatimo sveto trojstvo Machiedove knjige: mudrost, emocije i prkos.

Machiedo plovi od lirskih uznesenja do duboko poetskih sinteza. Ima i krila kojima oblijeće beskonačnost, ali i utege koji ga drže na zemlji, širom otvorenih očiju. U ovakvim prozama traga se za ljudskim ja koje nije stabilan entitet – ono je podložno mijeni, u žrvnju je postojećih stvari i pojava, ja je poetski labavo, intelektualno znatiželjno, introvertno i ekstrovertno, ukratko, sveznačno je i zato je Machiedo i poeta i filozof. U jednoj prozi reći će kako čovjek živi u prošlosti koja se mijenja, pa se čovjek stalno čudi nad bivšim sobom. No ljudsko ja ne mijenja se samo u mijenama prošlosti, nego i u mijenama budućnosti, pa će tako u drugom fragmentu reći: „Neki tako žive među pokojnima / drugi već vrlo mrtvi među živima.“ Drugim riječima, neke budućnost unaprijed odbacuje, nekima otvara vrata za novo, popunjenije ja.

Ljudsko ja određuje i društvo, koje svojim mijenama preoblikuje i čovječanstvo, pa u današnjem vremenu trenda egoizma i autizma postoje duhovno ja i bezdušno ja. I kakav je omjer? Machiedova misao kaže: „Čovječanstva je sve više, a ljudi, reklo bi se, sve manje.“ Drugim riječima, globalno tehnološko društvo stvara umreženu množinu, a jednine lutaju same, izvan sustava i brzo bi se mogao sastaviti takav popis stanovništva.

Ljudsko ja nije samo mučenje u težini, nego i uživanje u lakoći postojanja – uživanje u datosti, u ljepoti bivanja, u leptirastim trenucima, u nedovršenosti koja uvijek daje prostora za nadu – takve Machiedove lirske proze jesu ples na asfaltu, ili, možemo reći, poetske piruete u zraku. Tako kaže fragment O lakoći postojanja: „Nisam je zabilježio i … lijepa je misao nepovratno otprhnula.“

Ljudsko ja je i ljuštura samoće u kojoj se ljudi susreću u knjigama. Tako će zapisati: „Žalosno je ne moći susresti srodne duše iz prošlih i budućih vremena. Jedino knjige upućene izvan neposrednog dosega omogućuju donekle takve susrete. Zato je knjižnica, uz čist krajolik i sakralne objekte, najplemenitije mjesto što ga znam.“

Zagrljaj života i smrti

U knjigama Tanka crta i Rez Machiedo je isprepleo filozofiju smrti i filozofiju života, pa tako u jednoj prozi zapisuje Célineovu misao koja je bila omiljena Višnji Machiedo: „Svijet nas ostavlja mnogo prije no što odemo.“ On dodaje: „Otišla si na vrijeme, prije no što te ono pregazilo.“ Ta mudroslovna misao kazuje kako je spašen onaj tko je otišao na vrhuncu svoga stvaralaštva, dok ga život nije stigao prevariti, početi ga kotrljati s vrha prema dnu. Smrt kao da je nadmudrila licemjerni život koji plodove rada može poskidati s nečijeg stabla života i rasuti ih naokolo. Zašto? Nitko ne zna za čim prevrtljivi život žudi.

U poetsko-misaonim sjećanjima na suprugu Višnju, uglednu intelektualku, život i smrt su simultani – ne vrijedi ona Epikurova: „Dok sam ja, nema smrti, kad dođe smrt, nema mene.“ Život i smrt su u stalnom zagrljaju, pa Machiedo promatra tragove gdje se susreću život i njegov kraj – kaktus na prozoru (hoće li doživjeti njegov novi cvat?), stablo pred kućom koje i dalje raste (pita se hoće li se preseliti k njoj prije nego što stablo dodirne krov). Istodobno se doživljavaju prisutnost i odsutnost voljene osobe – život je zajedničko iskustvo živih i pokojnih. Prisutnost u odsutnosti stvara u autora pletenice misli, igre svijesti i podsvijesti, a sve je prožeto mudrim, stoičkim mislima koje na koncu pomiruju život i smrt.

Političke i društvene satire

U satirama koje udaraju na apsurde politike, društva i medija, Machiedo je oštar, lucidan, izravan, bez viška i manjka riječi. Udara u sridu, pa je u intelektualno snažna i emotivno krhka autora vidljiva i alkarska viteška hrabrost da se osvrne na neposredan svijet i prostrijeli sve mete, odnosno metastaze današnje civilizacije. Kao kritičar i satirik tako će reći: „Oslo: jaki odredi policije čuvaju dobitnika Nobelove nagrade za mir.“ Ili: „Da, Hrvatska ima obzora, ali je tako mala da je on – neizbježno – izvan nje.“

Osvrnut će se s užitkom i na medije koji nas truju apsurdima, pa će tako zapisati: „Iako je broj poginulih u prometu ove godine manji, ipak je veći od predviđenoga – priopćuje glas s malog ekrana. Od antarktičkog pojasa otrgnuo se ledenjak dužine 70 km (=otok Hvar) i sada pluta prema ekvatoru. ‘Nema bojazni’ – uvjerava radio – ‘jer će se ionako otopiti’.“ A o konzumerizmu veli: „Euforično u tržišni totalitarizam! Jer – kažu – nema alternative. Dok se ne prevrnu tezge i opet ne pronađe ulaz u hram.“

Machiedo je oštar i prema ljudskoj taštini, pa kazuje: „Neki akademici oprezno vire iza Baščanske ploče.“

I u poeziji Machiedo je nomad – nije od onih pjesnika koji vazda vježbaju vlastiti stil, nego piše kada ga dotakne muza, kada se u njemu uzbude raznoliki pjesnički duhovi. Drugim riječima, nije konstruktivan ni jednostran, nego tematski raznolik, stilski šarolik, a opet u svakoj pjesmi itekako usredotočen, naoružan mislima, emocijama i riječima.

Machiedo se u poeziji rado poigrava formom, pa nam tako nudi široki stilski raspon, od tzv. grafičke poezije ukrštena smisla do poetskih, tečnih, uravnoteženih pjesama, ponekad urbanih, slikovitih, ponekad ontoloških, s rebusom života i postojanja. I tematski mu je raspon neuhvatljiv – od skokovitih zapisa prizora obične svakodnevice, preko metafizičkih pjesama do ljubavnih (posvećenih supruzi Višnji, u kojima se također ukrštavaju ovostranost i transcendencija). No jedna mu je preokupacija u poeziji najučestalija – komparacija prošlosti i sadašnjosti, klasičnog znanja i pomodnog neznanja. Tu dragu mu komparaciju najčešće pokazuje opisujući neko mjesto čija je kulturna baština, nažalost, zakopana kako bi se na iskopinama izgradio novi svijet komercijalizma, turizma, trivijalizma i drugih fenomena svakodnevice. O tempora, o mores! Sve slijepo hrli prema naprijed, a ne osvrće se više unatrag, pa civilizaciju valja buditi iz zimskoga sna, sjećanjima, sentencijama, imenima i simbolima, a te raskoši prošloga u Machiedovoj poeziji ima napretek. Dakako, tu su i pjesme u prozi, već spomenute, opet neusustavljive, kao što je i autorov kreativan duh.

Machiedo, zaključimo, ima tri naoružanja – intelektualno (koje ga brani od trivijalizacije kulture), duhovno (koje ga brani od futuristički ubrzane zbilje), a ima i strijelu koju napinje i gađa in medias res. A ima i još jednu samoobranu, možda najvažniju – znatiželjan duh što ga baca sad na jednu, sad na drugu stranu, sad u središte, sad u čar dijagonala, sad u iskorak iz kruga, sad na bogata metafizička putovanja bez koridora. Stoga ova osebujna i mudra knjiga ostaje otvorenom – pisac je može dopisivati, čitatelj je može dočitavati, a ni vrijeme joj ne može sklopiti korice, jer u njoj… živi i teče sav život što ga ni pisac zaustaviti ne može.