Mozaik Kunderinih lica

Kundera, go home! vrištao je naslov francuskih novina nakon što je Milan Kundera devedesetih objavio prvo djelo na francuskom jeziku. Nisu mu time stanovnici njegove književne domovine željeli poručiti da se vrati u 1975. vlastitim izborom napuštenu Češku (tadašnju Čehoslovačku) već da se ponovno okrene češkom jeziku i onomu što su smatrali češkim temama.

Milan Kundera

Način na koji Francuzi doživljavaju Kunderino stvaralaštvo mnogo je, naravno, složeniji od provokativnog naslova i nekoliko usput razbacanih rečenica. Baš kao i način na koji o njemu promišljaju Česi. A kako Kundera doživljava Francuze, Čehe i Europljane? Koje je pravo pitanje za dubinsko shvaćanje Kunderina lika i djela? Takva pitanja, samo jednog i jednoznačnog, nema. Pravi je samo – odgovor. A odgovor su, na tribini održanoj 9. travnja u Knjižnici zagrebačkog Filozofskog fakulteta u povodu 90. rođendana najvećega živućeg češkog pisca, uz vješto moderiranje Matije Ivačića kroz mozaik mnogih njegovih lica, pokušali dati Katica Ivanković, Marinko Koščec, Marijan Lipovec i Sanja Miličević-Armada.

Milan Kundera. Samozatajni erudit vođen Flaubertovim naputkom o potrebi piščeva skrivanja, rastapanja u vlastitom djelu, filmolog i muzikolog, vječni kandidat za Nobelovu nagradu, rođen u Brnu 1. travnja 1929. na, kaže profesorica Ivanković, „Svjetski dan lažova“ pa je i njegova proza, iako smrtno ozbiljna, humorom obilježena. Iako su književnost i filozofija bile njegov prvi izbor, u Pragu je diplomirao scenaristiku, a 1964. je na praškoj Filmskoj akademiji izabran u nastavno zvanje docenta, no političko ga je buntovništvo stajalo i akademske karijere. Komunističkoj se partiji pridruživao u nekoliko navrata; prvi put kao mladić, 1948, no izbačen je dvije godine poslije, a Partiji se ponovno vraća 1956, iako već svjestan odstupanja u vlastitim uvjerenjima. Konačno isključenje 1970, kao i zabrana njegovih djela, dovode do toga da 1975, nakon što mu je zbog dodjele književne nagrade dopušten izlazak iz zemlje, odlučuje ostati u Francuskoj i time postaje jednim od 250.000 građana izbjeglih za vrijeme komunističkog režima.

„Kunderin je stav da pjesništvo pripada mladim autorima, dok pisanje romana svojeg autora čini zrelim književnikom“, otkrila je profesorica Ivanković ponudivši time djelić objašnjenja njegova odricanja od pjesničkih zbirki objavljenih 1953, 1955. i 1957, koje nije uvrstio u sabrana djela, baš kao ni drame napisane šezdesetih godina. U tom se desetljeću događa ključni moment za njegovu spisateljsku slavu, objava romana Šala 1967. Roman u Čehoslovačkoj postaje apsolutni hit, dobiva veliki publicitet, a ubrzo po izlasku prevodi se i na druge jezike. Isti su uspjeh doživjela i sljedeća četiri romana, Život je negdje drugdje, Knjiga smijeha i zaborava, Oproštajni valcer i najpoznatija Nepodnošljiva lakoća postojanja, djela intimističke, psihološke proze prožete ljubavnim peripetijama, iznimno važnom erotskom komponentom i u svim češkim romanima prisutnom društveno-političkom komponentom. Iako se u početku uklapao u obrazac angažiranoga pisca koji je u njegovoj zemlji zabranjivan, i Ivanković i Koščec složili su se da Kundera sebe ne vidi kao političkoga pisca. Taj je koncept promatrao kao angažman u službi političke propagande, a svoju je prozu radije procjenjivao psihološkom i antropološkom.

S objavom Besmrtnosti, prvoga romana na francuskom jeziku, Kundera prestaje s onim što Francuzi nazivaju češkim temama, a Ivankovićeva prepoznaje kao „veliku epiku“. Roman se bavi europskom kulturom, ima najširu esejističku komponentu, tematizira besmrtne velikane i imagologiju. Premda su mu djela uvrštena u ediciju Pléiade, francuska književna kritika Kunderina na francuskom objavljena djela ocjenjuje „lošima“, a njegove misli „nezgrapnima“.

Čiji je, naposljetku, Milan Kundera? Svoj, možda je najtočniji odgovor. Marinko Koščec ustvrdio je da Kundera želi biti doživljavan kao svjetski pisac pa mu je čak i pojam Srednjoeuropljanina odveć uzak, no Marijan Lipovac je, proniknuvši duboko u Kunderine eseje, pokazao koliko se mitska književna figura posvetila tom pojmu. Za njega Srednja Europa nije država nego sudbina, ona koja ne pripada ni Istoku ni Zapadu, od njih napuštena i prezrena, posve drukčija kad se promatra s udaljenih prozora od onoga kad se živi.

Iako se Kunderi danas predbacuje neaktualnost, njegova promišljanja danas su, u podjeli na staru i novu Europu, itekako bitna. Kao da se Kundera još davnih dana pitao što će nas identitetom izdvajati u procesu globalizacije, koji sve pokušava svesti na bezličnu masu. Kultura?