Mala knjiga vrhunske proze

U tri godine intenzivnoga rada – a Proslavu je počeo pisati prije Sjećanja šume – i nakon finalnoga kraćenja, otpilivši više od polovice napisanoga teksta, na ciglih je sedamdesetak kartica opisao „tri generacije i dva rata“: sina, oca i djeda, ukliještene posljedicama dvaju svjetskih ratova. U intervjuu jednom našem dnevnom listu, govoreći o svojoj novoj prozi, koju naziva „romanom s planine, planinskim romanom“, autor kaže: „Čini mi se da je to neki opis stanja prostora i vremena u kojima ljudi postaju istovremeno i žrtve i krvnici. (...) Kompozicijski sam slagao tako da ostavim (…), uvjetno rečeno, prazne plahte, da čitatelji sami mogu upisivati. Radim tako da puno više kažem negoli što napišem. Roman ima četiri poglavlja i možda će ga netko percipirati kao priče ili kao poemu, možda kao poeziju. (…) Za mene je to roman, ali – ljudima na volju da ga vide kako oni hoće.“ U izjavi jednom portalu autor pak veli da je svojim novim romanom htio „stvoriti fikciju koja neće biti laž“.

Izd. Naklada OceanMore, Zagreb, 2019.

Kad je riječ o određenju književne vrste kojoj pripada Proslava, Karakaš je fleksibilan pa ostavlja čitatelju mogućnost da sâm presudi, ali se njegov stav da je posrijedi roman može snažno poduprijeti argumentima. Unatoč tome što su sva četiri poglavlja – Kuća, Psi, Proslava, Otac – zaokružene novele koje mogu funkcionirati i samostalno (donekle slično načelo pisac je primijenio i u Sjećanju šume), tekstovi okupljeni među istim koricama ostvaruju i mrežu uzajamno povezanih odnosa te tako tvore širu i složeniju sliku prostora (ličko planinsko selo), vremena (dva velika rata i međuraće) i pojedinih likova (Mijo kao dječak, mladić i vojnik) nego što se ona nadaje u pojedinim poglavljima. Što se kompozicije tiče, Karakaš se vješto poslužio inverzijom zamijenivši pozicije početnom i završnom poglavlju: na prvo mjesto dospjela je Kuća, koja bi s obzirom na vremenski slijed trebala doći na kraj romana; a na njegov završetak stiglo je poglavlje Otac, koje bi, da je posrijedi linearna fabula, trebalo otvoriti roman jer govori o velikoj gladi koja je još za trajanja Prvoga svjetskog rata zahvatila (ne samo) Liku i poslije se otezala unedogled. Vremenskom inverzijom autor je postigao dvostruk efekt: tekst je otvorio zbivanjima koja su povijesno bliža i današnjem čitatelju dramatičnija, pa onda i intrigantnija, a završio ga je opisom tako brutalna događaja kakav jedva da možemo i zamisliti u sferi mogućega.

Prvo poglavlje bavi se pitanjem krivnje i (ako nije pretenciozno) Bachelardovim pitanjem kuće kao „sustava slika koje čovjeku daju valjane razloge za stabilnost“. Mijo je još u neprijateljskoj uniformi i s puškom stigao nadomak kući u svom selu, očekujući da njegova žena pripremi sklonište u kojem će biti siguran. Žena mu savjetuje da se preda i da im kaže da nije ništa kriv, a on odgovara da će im, kad bude povoljnije vrijeme, reći da je sve počelo s onom proslavom u gradiću G., kad je s pozornice govornik s cilindrom priprijetio da će svakoga tko ugrozi opstanak države stići smrtna kazna. Ako pak nova vlast misli da je kriv što je vjerovao tom učenom čovjeku, „a on misli da nije, jer nikoga nije ni zaklao ni ubio, osim možda kad je pucao u one koji su na njega pucali, a rat je bio, u ratu se puca“, on je spreman svoje odrobijati. Kad mu je žena napokon uredila sklonište i on se noću prikrao, „osjeti radosno uzbuđenje što je tu u svojoj staji, kod svoje kuće, pored goveda, tu odmah ispod svoje žene i djece, pa mu u jednom trenu dođe od tog ushićenja da i zapjeva kako bi što duže zadržao taj osjećaj sreće u sebi.“

U drugom se poglavlju pripovijeda o Miji koji je u mladićkoj dobi, zagledan u djevojku Drenku iz susjednoga sela. No osnovna su tema seoski psi: u obližnjem selu neki je pas ugrizao žandara, pa je uslijedila zabrana njihova držanja. Seljaci se, pod prijetnjom teških kazni u vrijeme gladi, rješavaju svojih čuvara, a to mora obaviti i Mijo. On duboko u šumi ostavlja lancem vezana psa, koji je podivljao od straha slušajući kako se približava čopor vukova, a u pravoj makabrističnoj sceni, sa spuštanjem mraka i olujnim nebom, Mijo trčeći prema kući i sam počinje glasno lajati: „učini mu se, ako prestane lajati, da će isti čas umrijeti“.

Treće poglavlje, po kojem je roman i naslovljen, govori o nekoj endehazijskoj proslavi u gradiću G. – istoj onoj proslavi koja se Miji javlja u sjećanju u uvodnom dijelu romana. Otac – u romanu posljednje poglavlje, a s obzirom na vremenski slijed prvo – govori o temi gladi u Lici i njegov je najmučniji i najpotresniji dio. U kući je sedmero kandidata smrti od gladi: četvero male djece, među kojima je i Mijo, njihov otac i majka te očev otac, Mijin djed. Djeda će njegov sin odnijeti na svojim leđima na planinu, do okrugle kamene rupe u koju će ga baciti, jer se „tako jednostavno mora“. Dječačić Mijo ide za njima i prati što se zbiva; njegov se otac prisjeća da je i on kad je bio dječak gledao istu scenu sa svojim djedom, a sada primjećuje kako Mijo do tančina oponaša njegove pokrete – prošlost će se ponavljati u budućnosti.

Kod Karakaša nema lakih tema, barem ne kad piše o Lici. I njegova je proza vrlo zahtjevna, pogotovo su to romani Sjećanje šume i Proslava, a i dio priča. Zahtjevna je ta proza stoga što u njoj nema izravnosti, što čitatelju ostavlja dosta prostora da dopisuje slijedeći piščevu maksimalnu sažetost i kiruršku preciznost izraza, i što ljepotu svijeta shvaća kao prožimanje čovjeka, prirode i životinja. Istodobno, traži upućenost u povijesni, socijalni, politički, psihološki kontekst teme kojom se bavi i, naravno, razumijevanje zakonitosti književnog stvaralaštva.

Proslava je remek-djelo dosadašnjega Karakaševa opusa, događaj u suvremenoj hrvatskoj književnosti.