Kako je započeo Prvi svjetski rat

Početkom ove godine objavila je Matica hrvatska u biblioteci Posebna izdanja hrvatski prijevod knjige Prvi svjetski rat i kraj Habsburške Monarhije 1914–1918. iz pera austrijskoga povjesničara Manfrieda Rauchensteinera, nekadašnjeg ravnatelja bečkog Muzeja za vojnu povijest i profesora austrijske povijesti na Sveučilištu u Beču. Njemački izvornik Der Erste Weltkrieg und das Ende der Habsburger Monarchie 1914–1918 objavila je 2013. ugledna austro-njemačka nakladnička kuća Böhlau Verlag. Hrvatsko izdanje uredio je Luka Šeput, recenzirali su ga pisac ovih redaka i Stjepan Matković, izvršna je urednica Vesna Zednik, a lekturu potpisuje Neli Mindoljević. Knjigu koja ima 1055 tiskanih stranica preveo je Andy Jelčić. Djelo je izašlo uz potporu književne mreže Traduki, a njegovo objavljivanje poduprli su Ministarstvo znanosti i obrazovanja i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske. Na kraju knjige koja ima 32 poglavlja nalaze se epilog, pogovor, bilješke, zahvala i posveta, popis tiskanih izvora i literature i kazalo imena. Na naslovnici je fotografija hrvatske dragovoljačke postrojbe na putu za Galiciju iz 1915. iz Austrijskoga državnog arhiva u Beču.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2019.

Prije izbijanja Prvoga svjetskog rata hrvatske su zemlje u sklopu Austro-Ugarske bile podijeljene između austrijske polovice (u kojoj su se nalazile Istra i Dalmacija s Bokom kotorskom i jadranskim otocima) i zemalja ugarske krune (kojima je bila pridružena središnja Hrvatska sa Slavonijom i Srijemom kao autonomna pokrajina s obilježjima državnosti, a uz nju i lučki grad Rijeka kao posebno tijelo ugarske krune). Austro-Ugarska bila je prije rata uređena europska država, ali je habsburški dualizam bio zapreka za političko sjedinjenje hrvatskih zemalja i teritorijalno povezivanje hrvatske nacije. Stoga je među Hrvatima bilo sve više onih koji su smatrali da se hrvatsko pitanje ne može riješiti u dvojnoj Monarhiji i da trojedna kraljevina treba potražiti budućnost izvan crno-žute podunavske zajednice, iako je patriotska lojalnost mnogih Hrvata višestoljetnoj habsburškoj kruni još bila prilično živa. Hrvatske nedoumice usložile su se osobito u predvečerje Prvoga svjetskog rata: poslije svrgavanja Obrenovića i dovođenja Karađorđevića na srbijansko kraljevsko prijestolje 1903, a osobito nakon austrougarskog pripajanja bivše osmanske pokrajine Bosne i Hercegovine 1908, pogoršali su se međudržavni odnosi između Beča i Beograda, a pod dojmom vojničkih uspjeha Srba i Crnogoraca u ratovima s Osmanlijama na Balkanu 1912. i 1913. proširila se u hrvatskoj javnosti, osobito među mladima, zamisao nekih hrvatskih intelektualaca iz druge polovice 19. st. o ujedinjenju Južnih Slavena i stvaranju jugoslavenske države.

Obračun velikih sila
i njihovih satelita

Šokantna vijest da je Gavrilo Princip, bosanski mladić srpske narodnosti, u Sarajevu 28. lipnja 1914. ubio nasljednika austrougarskog prijestolja i njegovu suprugu, nadvojvodu Franju Ferdinanda i vojvotkinju Sofiju von Hohenberg, snažno je odjeknula Europom, potaknuvši manifestacije lojalnosti dinastiji i protusrpske prosvjede u pojedinim hrvatskim krajevima. Austro-Ugarska je mobilizirala vojsku i 28. srpnja 1914. objavila rat Srbiji, a dva dana poslije austrougarski su ratni brodovi na Dunavu otvorili vatru na beogradsku utvrdu Kalemegdan. Rusija je odgovorila mobilizacijom svoje vojske, na što je Njemačka 1. kolovoza 1914. objavila rat Rusiji, a dva dana poslije i Francuskoj. U rat se uključila i Velika Britanija, a od europskih velesila samo je Italija proglasila neutralnost. Europa je završila u plamenu rata: političari i vojskovođe ponašali su se poput „mjesečara“ (Christopher Clark), uvjereni da nemaju drugog izbora. Smatrali su da će ratni obračun, koji su mnogi pripremali i priželjkivali, trajati kratko i završiti blistavom pobjedom, dok su vojnici vjerovali da će se do Božića vratiti kućama kao junaci. Dogodilo se suprotno: međusobni obračun velikih sila i njihovih satelita pretvorio se u iscrpljujući četverogodišnji rat, a u paklu stravičnih sudara poginuli su i nastradali milijuni ljudi.

Poslije šoka u Sarajevu nastupilo je olakšanje u Austro-Ugarskoj, koje je oružana sila u ljeto 1914. raspolagala dvama milijunima vojnika za rat. U banskoj Hrvatskoj stupile su na snagu iznimne mjere za slučaj rata, npr. odredba o prijekom sudu, a Zagrepčani su ovacijama i cvijećem ispratili prve mobilizirane vojnike, koji su krenuli na udaljena ratišta pod razvijenom crveno-bijelo-plavom trobojnicom. U uvodnim pohodima na Istočnom ratištu ruski su pješaci u silnom naletu osvojili Galiciju, odbacili austrougarske snage i zaprijetili prodorom u Panonsku nizinu. Samo uz pomoć njemačkih postrojba zadržani su na obroncima Karpata, a žestoke borbe vodile su se i oko opsjednute austrougarske tvrđave Przemyśl u Galiciji. „Strčali su se svi u korito potočno, što je bilo naplavljeno vodom do gležnja, i svrstali se tamo; neki strani i nepoznati vojnici gacali su preko oranica; čas poskakujući a čas plazeći“, napisao je Miroslav Krleža u zbirci Hrvatski bog Mars.

 * * *

Knjiga Manfrieda Rauchensteinera, vrsna poznavatelja austrijske i europske vojne povijesti, napisana je na temelju izvrsna poznavanja literature o Prvome svjetkom ratu te studiozna i dugogodišnjeg istraživanja gradiva austrijskih i europskih arhiva.

Rauchensteinerovo fascinantno štivo u kojemu se raspravlja o politici, ratu i svakodnevnome životu iza borbenih linija iznosi na vidjelo niz izvornih i novih pogleda o uzrocima izbijanja Prvoga svjetskog rata, o ulozi cara Franje Josipa u sukobu i o reakcijama brojnih naroda Habsburške Monarhije na početak i kraj rata te na raspad višestoljetnoga carstva.

Priča o tome kako je rat započeo i kako je Austro-Ugarska Monarhija uz pomoć njemačkih trupa uspjela izbjeći kapitulaciju samo nekoliko tjedana nakon njegova početka,  čita se poput romana.

 * * * *

Prve borbe na Balkanskom ratištu započele su ulaskom austrougarskih pukovnija u Srbiju 12. kolovoza 1914. i završile tjedan poslije pobjedom srbijanske vojske sa svježim iskustvom iz Balkanskih ratova u bitki na Ceru. Dolazak prvih ranjenika u Zagreb na rođendan Franje Josipa 18. kolovoza 1914. potaknuo je humanitarne i dobrotvorne akcije za prehranu djece vojnikâ na ratištu, potporu obiteljima poginulih ratnika i pomoć ranjenicima u ratnim bolnicama, koje su se otvarale i u školskim zgradama. Potkraj 1914. austrougarski su ratni brodovi na Savi i Dunavu očistili Beograd od srbijanske vojske prije nego što su hrvatski domobrani iz Karlovca među prvima ušli u praznu srbijansku prijestolnicu i na 66. obljetnicu stupanja Franje Josipa na prijestolje 2. prosinca 1914. izvjesili hrvatsku zastavu na kraljevskoj palači Karađorđevića. Ubrzo je srbijansko pješaštvo uz potporu topništva, opskrbljena preko Grčke pošiljkom granata kojima su u kragujevačkoj ljevaonici topova žurno skraćeni vrhovi čahura, razbilo austrougarske pukovnije na rijeci Kolubari i u protunapadu vratilo Beograd, odbacivši protivnika na Savu i Drinu.

Za razliku od Balkanskog ratišta, na kojem u prvoj polovici 1915. nije bilo borbi, na Istočnom ratištu nastavljeno je pokretno ratovanje. Nakon prebacivanja hrvatskih i drugih pukovnija s Balkanskog na Istočno ratište, udružene njemačko-austrijske snage pod vodstvom generala Augusta von Mackensena pokrenule su snažnu ofenzivu uz koncentraciju velikog broja topova i 2. svibnja 1915. probile ruske linije kod Gorlice i Tarnowa. Iako je Italija prije rata bila njemačko-austrijska saveznica, talijanska je vlada zbog pretenzija prema istočnoj obali Jadrana pristala uz Antantu nakon što je u Londonu 26. travnja 1915. sklopljen tajni ugovor kojim su Velika Britanija, Francuska i Rusija prepustile Italiji dio slovenskog teritorija i znatan dio Dalmacije s Istrom i većinom otoka u istočnom Jadranu pod uvjetom da prekine neutralnost i stupi u rat protiv Austro-Ugarske. „Talijanski kralj objavio Mi je rat“, proglasio je Franjo Josip mjesec dana poslije, čime je otvoreno treće austrougarsko ratište u dolini rijeke Soče i na vrhovima Dolomita. Tada je i ratna luka Pula s arsenalom iz 19. st. postala ratnom zonom, iz koje su brojni civili iseljeni u logore u Austriji, Češkoj i Moravskoj, a hrvatski vojnici i mornari u sklopu austrougarske vojske i ratne mornarice našli su se u ratu s Italijom na kopnu i moru.

Za razliku od dosadašnjih prijevoda djelâ zapadnih autora, koji posreduju poglede iz perspektive pobjednika, Rauchensteinerova knjiga omogućuje nužne uvide iz perspektive poražene strane

Pod prismotrom sigurnosno-obavještajnog sustava i u ozračju vojne cenzure održavale su se humanitarne i dobrotvorne priredbe u pozadini, a kraj euforije i preusmjeravanje na dugi rat pomicali su putanju klatna od zvučne promidžbe prema krvavoj stvarnosti. Ratna pobjeda Austro-Ugarske značila je za Hrvate dalji ostanak pod vlašću Beča i Budimpešte, a u slučaju poraza i mogućeg sloma podunavskog imperija prijetila je opasnost od podjele hrvatskih zemalja između Austrije, Mađarske, Italije i Srbije. Kako bi privukli na svoju stranu neutralnu Bugarsku, saveznici su Bugarima ponudili Makedoniju, a Srbiji zauzvrat 16. kolovoza 1915. obećali proširenje na Bosnu i Hercegovinu, Srijem, Bačku, istočnu Slavoniju i Dalmaciju, osim onih dijelova koji su Londonskim ugovorom bili namijenjeni Italiji. Takav je ishod lako mogao biti „finis Croatiae“ (kraj Hrvatske) i „finis Croatorum“ (kraj Hrvata), kako je 1915. u raspravi Svjetski rat i Hrvati upozoravao hrvatski geopolitičar Ivo Pilar.

Solunsko bojište

Nakon što je u Beču i Berlinu donesena odluka o zajedničkom pohodu protiv Srbije, udružene austrougarske i njemačke pukovnije prešle su u jesen 1915. preko Save i Dunava. Uskoro su se britanske i francuske postrojbe iskrcale u Solunu, ali je Bugarska napala Srbiju s leđa. Stisnuta sa svih strana Središnjim silama, Srbija je poražena i pregažena, ali je srbijanska vojska izbjegla opkoljavanje odlukom o povlačenju preko Albanije do mora. Pokušavajući spriječiti to izvlačenje, austrougarske su postrojbe krenule prema Kosovu, ali su zbog otpora Crnogoraca kod Mojkovca 6. siječnja 1916. zadržane na Sandžaku. Austro-Ugarska je na to odgovorila silovitim napadom na Crnu Goru, čija je vojska položila oružje, a crnogorski kralj Nikola I. Petrović napustio je zemlju. Uskoro su sile Antante u sjevernoj Grčkoj i južnoj Albaniji otvorile Solunsko ratište, na koje su s Krfa prebačeni oporavljeni ostaci srbijanske vojske popunjene južnoslavenskim dragovoljcima.

Borbe do iscrpljenja u Južnom Tirolu i Lucku tijekom 1916. nisu ni jednu zaraćenu stranu dovele do pobjede. Srbija i Rumunjska završile su pod okupacijom Središnjih sila, pod čijim je pokroviteljstvom 5. studenoga 1916. proglašena Kraljevina Poljska, ali su narodi bili umorni od rata, a problemi popune, gubitci i tegobe poticali su nezadovoljstvo. U jednom bečkom restoranu 21. listopada 1916. počinjen je atentat na predsjednika austrijske vlade, grofa Karla von Stürgkha, a mjesec poslije umro je car i kralj Franjo Josip. „Njegovo c. i kr. Apostolsko Veličanstvo Franjo Josip I. su jučer 21. o. mj. u devet sati navečer u dvorcu Schönbrunn blago u Gospodinu usnuli“, objavio je sutradan Wiener Zeitung na naslovnoj stranici. Na prijestolje je stupio mladi car Karlo I, koji je u Budimpešti 30. prosinca 1916. okrunjen i za ugarsko-hrvatskoga kralja kao Karlo IV.

U Austro-Ugarskoj je početkom 1917. hrvatski ban Ivan Skerlecz, koji je pao zajedno s ugarskim premijerom Tiszom, stupio u vojsku kao domobranski poručnik. Novim banom postao je Antun Mihalovch. Zloslutni znakovi poslije revolucije u Rusiji potaknuli su mirovna nastojanja Karla I, ali ona nisu bila uspješna pa je Austro-Ugarska postala potpuno ovisna o Njemačkoj.

Glad u Hrvatskoj

U Hrvatskoj je društveni život bio ograničen i nadziran pa su se mogle održavati samo dobrotvorne zabave u korist hrvatskih ratnih invalida i siročadi, ali je usprkos svim nevoljama otvoren Medicinski fakultet u Zagrebu i prikazan prvi hrvatski igrani film. Iako je hrana kupovana od seljaka po vrlo niskim cijenama, stanovništvo u gradovima oskudijevalo je jer je opskrba ratišta imala prednost. „Što danas dadeš za opanke, mogao bi prije za to kupiti dobar par volova“, moglo se pročitati u jednom zapisu. Zbog skupoće, rekvizicija i lihvarenja počeo se obrađivati gradski vrt kod Save u Zagrebu, a u Dalmatinskoj zagori i Hercegovini zavladala je ljuta glad jer su ti krajevi i prije trpjeli oskudicu. Zemaljska vlada u Zagrebu uspjela je isposlovati dopuštenje da zbrine gladnu djecu iz ugroženih krajeva u selima i gradovima od Krapine do Vukovara. Učestali su prepadi vojnih bjegunaca iz zelenog kadra na posjednike, trgovce i lihvare, a proširila se i buntovna pjesma rugalica: „Care Karlo i carice Zita / Što ratuješ, kada nemaš žita!“.

Ravnoteža snaga, praćena pokušajima da se ostvari mir, narušena je kad su Austrijanci i Nijemci 24. listopada 1917. probili talijanske linije kod Kobarida, prodrli do Tagliamenta i izbili na rijeku Piavu nadomak Venecije. Zarobljeno je oko 300.000 talijanskih vojnika, a talijanska vojska odbačena duboko u pozadinu. Ipak, bila je to Pirova pobjeda jer su Talijani, unatoč katastrofalnom porazu, obnovili snagu uz pomoć zapadnih saveznika i prešli u aktivnu obranu na Piavi. Američki predsjednik Wilson iznio je u poruci Kongresu 8. siječnja 1918. mirovni program u četrnaest točaka. Bio je za opstanak Austro-Ugarske, čijim je narodima trebalo dati viši stupanj autonomije, ali ne i neovisnost. Polazeći od njegovih načela, političke stranke iz banske Hrvatske i susjedne Bosne i Hercegovine zatražile su u Zagrebu 3. ožujka 1918. pravo na samoodređenje i samostalnu državu (austrougarskih) Hrvata, Slovenaca i Srba. „Moje izvode moram započeti kategoričkom tvrdnjom, da Monarhija mora neminovno bez svakog spasa izgubiti južnoslavenske pokrajine, bude li na jugu i dalje vodila istu politiku“, napisao je Ivo Pilar u knjizi Južnoslavensko pitanje, tiskanoj 1918. na njemačkom jeziku u Beču.

Preslagivanje Europe

Austrijanci su nakon mira sa Sovjetskom Rusijom u Brest-Litovsku 3. ožujka 1918. i posebnog mira s Rumunjskom u Bukureštu 7. svibnja iste godine prebacili svoje snage s Istočnog na Talijansko ratište. Unatoč tim mogućnostima, lipanjska austrougarska ofenziva u Venetu je odbijena, a pokušaj proboja carske i kraljevske ratne mornarice kroz Otrant u Sredozemno more zaustavljen je 10. lipnja 1918. talijanskim potapanjem bojnog broda Szent István u južnom Jadranu. Samo dan prije nego što su Antantine snage 15. rujna 1918. izvršile proboj Solunskog ratišta uputio je car i kralj Karlo I, bez savjetovanja s Njemačkom, poziv za mirovne pregovore svim zaraćenim državama, što je Antanta odbila. U Zagrebu je osnovano Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba, koje je 19. listopada 1918. zatražilo ujedinjenje tih naroda u jedinstvenu i potpuno suverenu državu. „Mi možda možemo propasti, ali prije nego propadnemo mi možemo zgnječiti sve one koji teže takvim ciljevima“, uzalud je prijetio grof István Tisza, bivši predsjednik ugarske vlade.

U Pragu je 28. listopada 1918. proglašena neovisna Čehoslovačka Republika. Sutradan se u Zagrebu sastao Hrvatski sabor i proglasio Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju s Rijekom potpuno neovisnom državom, koja je pristupila zajedničkoj Državi Slovenaca, Hrvata i Srba. Austro-Ugarska je 3. studenoga 1918. potpisala primirje s Antantom, a carska i kraljevska ratna mornarica na Jadranu predana je Narodnom vijeću SHS. Nakon što se sa Solunskog ratišta vratili u Beograd, Srbi su 14. studenoga 1918. ušli i u Zagreb, a Talijani prešli Piavu i krenuli prema Istri i Dalmaciji. Karlo I. odrekao se prijestolja, a njemačko-austrijska Narodna skupština u Beču 12. studenoga 1918. proglasila je Njemačku Austriju sastavnim dijelom Njemačke Republike. Austro-Ugarska se raspala, a hrvatski je narod ujedinjenjem sa Srbijom 1. prosinca 1918. ušao u južnoslavensku državnu zajednicu. Rat je postao povijest.

Za razliku od dosadašnjih prijevoda djelâ zapadnih autora poput Pierrea Renouvina (Europska kriza i Prvi svjetski rat) ili Davida Stevensona (Povijest Prvog svjetskog rata), koji i uz kritički pristup neizbježno posreduju poglede iz perspektive pobjednika, knjiga Manfrieda Rauchensteinera Prvi svjetski rat i kraj Habsburške Monarhije 1914–1918. omogućuje nužne uvide iz perspektive poražene strane. Budući da su se Hrvati tada borili na strani Austro-Ugarske, koja je izgubila rat i nestala sa zemljovida, hrvatsko izdanje Rauchensteinerove knjige dobrodošao je okvir za kontekstualno razumijevanje tadašnje hrvatske zbilje.