Jugozombizam Tomislava Jakića

Tomislav Jakić žestoko je prigovorio u Novostima (članak Tako se sramoti Hrvatska od 12. travnja) predsjednici Kolindi Grabar Kitarović što je izjavila kako je Hrvatska do 1990. bila na drugoj, istočnoj, strani Željezne zavjese. Što se te tvrdnje tiče, Jakić ima pravo jedino u formalnoj činjenici da Jugoslavija nije bila članica Varšavskog pakta, ali u svemu ostalome, onome krucijalnom i sadržajnom, iznosi isključivo neistine pritom glorificirajući Jugoslaviju i njezin komunistički državni sustav. Njegova tvrdnja da Jugoslavija nije pripadala „tzv. istočnom bloku, ili socijalističkom lageru“ sadržajno je temeljita neistina. U osnovnoj naime političkoj podjeli između tadašnjega zapadnog i istočnog bloka, društveni sustav na Zapadu bio je utemeljen na višestranačkom parlamentarnom ustroju i slobodnom tržištu, a na Istoku na jednopartijskom komunističkom sustavu i državno/planskom gospodarstvu. Jugoslavija je bila uređena na čistom jednopartijskom sustavu s fiktivnim izborima za državna tijela, na kojima su uvijek bili samo kandidati komunističke stranke. Višestranačje je bilo toliko visoko na ljestvici kaznenih djela da se nitko nije usudio ni spomenuti njegove prednosti, a za možebitan pokušaj osnivanja neke oporbene stranke kazna bi bila isključivo smrtna.

Josip Broz Tito

Državna planska, tj. kontrolirana, ekonomija komunizam je na kraju dovela do samourušavanja. Taj sustav društvu nije mogao osigurati ni osnovne potrepštine, struju, benzin, kavu, dječje pelene. Ako nismo bili iza Željezne zavjese, pitam Jakića zašto smo po traperice morali ići u Trst. Neka opiše kako je običan građanin mogao doći do automobila zapadnih marki. Posjedovanje zapadnih deviznih valuta i plaćanje njima bilo je na rubu zakona, a uglavnom se obavljalo na crno, s velikom razlikom prema službenom tečaju, kao i u svim ostalim zemljama socijalističkog lagera.

Tisuće Hrvata u vrijeme komunističke Jugoslavije pobjegle su na Zapad u potrazi za slobodnim životom. (Koliko je Talijana ili Austrijanaca „pobjeglo“ u Hrvatsku?) Na znanstvenom portalu Hrčak nalazimo članak Joška Božanića o toj pojavi u Dalmaciji pod naslovom Rupa u željeznoj zavjesi iz 1992: „Peti decenij ovoga [20.] stoljeća obilježen je na hrvatskoj obali i otocima egzodusom pretežno mladih ljudi koji su, često riskirajući svoj život; bježali na drugu obalu Jadrana – u slobodni svijet, bez nade u povratak. Bilo je to desetljeće kada su opustjeli mnogi hrvatski otoci, osobito rubni – pučinski otoci koji više nikada nisu obnovili svoj vitalitet. Počeo se tako gasiti život na ovom otočnom frontu Jadrana. U tih desetak godina malo je noći bilo a da neka barka nije pod okriljem mraka pokušala proboj ‘željezne zavjese’ na putu prema zapadnoj obali Jadrana.“ Nije se radilo o ekonomskoj emigraciji ni želji za bogatijim životom, već o bijegu u slobodan svijet. Jakić je očito zaboravio i da je otok Vis pretvoren u od svijeta potpuno izoliranu vojnu bazu JNA, i da je na njemu kretanje stanovništva bilo pod strogom kontrolom, a strancima dolazak zabranjen. Takav tretman Vis je dobio zbog toga što je bio na granici prema Zapadu, a ne na granici prema Istoku.

Žali se Jakić i zato što se o Josipu Brozu Titu piše kao o jednom od megaubojica 20. stoljeća. To o Titu međutim ne piše neki marginalni hrvatski listić nego najveći svjetski tiskani mediji kao Frankfurter allgemeine Zeitung i Bild. U pokušaju pak da Tita pokaže kao velika svjetskog državnika tvrdnjom da su Washington i Moskva od njega tražili pomoć i savjet, prešao je Jakić granicu kojom njegova argumentacija prelazi u humor.

Pokret nesvrstanih koji su osnovale afričko-azijske zemlje, i koji je povijesno zanemariv pokret, Jugoslavija je izabrala kao svoje međunarodno političko stanište umjesto Europe i Europske zajednice (današnje Unije) protivno svim interesima Hrvatske, koja je do osnivanja prve Jugoslavije cijelu svoju povijest bila dio Europe i europskih integracijskih procesa. U političkom pogledu hrvatske zemlje bile su tijekom cijele svoje povijesti do 1918. uključene u europske višedržavne zajednice ili su bile dijelovi jačih europskih država. Hrvatsko gospodarstvo bilo je dio europskoga, hrvatski arhitekti školovani su i djelovali su u Europi, a europski u Hrvatskoj, hrvatska glazba neraskidiv je dio europske glazbe, hrvatski slikari (Vlaho Bukovac…) važne dijelove svojih karijera ostvarili su u europskim gradovima, hrvatsko školstvo i sveučilišta kompatibilni su s europskima… Sve to Tito je zamijenio neeuropskim okružjem.

Jugoslavija nije propala i nestala jer ju je napao netko izvana, ona se raspala u krvavim ratovima koje je protiv svih ostalih naroda Jugoslavije poveo i vodio velikosrpski pokret. Osim velikosrba više je nitko nije želio, suprotstavili su joj se svi nesrpski narodi, bez obzira na nebrojene ljudske žrtve koje je taj otpor donio.