Jezik je golema mrcina i ne da se samo tako dresirati

Alojz Majetić slučajno je rođen u Rijeci, točnije na Sušaku, i time objašnjava svoju trajnu opsesiju morem, činjenicom da je s rođenjem prvo udahnuo morski zrak. Danas taj Goranin dio godine provodi na otočiću Susku, uživa u prirodi. No pisac je on urbanoga svjetonazora i posve posebne pozicije unutar hrvatske književnosti, jedan od onih koje je nemoguće svrstati u neku kritičarsku ladicu. Njegov je opus iznimno raznolik, a svako djelo donosi mu nešto posve novo u skladu s njegovim nepresušnim kreativnim duhom i veselom zaigranošću.

Snimio MIRKO CVJETKO

Legenda je on hrvatske književnosti, jedan od posljednjih pripadnika tzv. proze u trapericama, kojima su knjige doživljavale burnu sudbinu, neke nagrađivane, a neke zabranjivane. Pisac zaljubljen u bicikle i računala, koji je sam sebi odredio dijagnozu – književni frajeritis – entuzijastično istražuje nove medije probijajući žanrovske i ine granice na koje smo se navikli tijekom povijesti hrvatske književnosti. Opčinjen znanošću, u elektroničkom se svemiru osjeća kao doma. Iz te ljubavi nastali su romani u kojima je isprepleo virtualnu stvarnost s umjetničkom fikcijom. Taj klasik hrvatske književnosti objavio je prošle godine, negdje oko osamdesetog rođendana, roman o suvremenim avanturama antičke božice ljepote, Afrodinitin ključ, koja u njegovu djelu silazi u Zagrebu sa slike Tihomira Lončara. Tajanstvena Afrodita prolazi kroz neobične avanture i putuje kroz različite zemaljske i mitske krajolike, od Zagreba, Krapine, Moskve, New Yorka do Suska.

Gospodine Majetiću, roman Afroditin ključ izrazito je samosvojno i vizionarsko djelo i čini mi se kao krunski dokaz Vaše istinske radosti stvaranja i Vaše neiscrpne umjetničke mašte. Je li to u osnovi bezvremenska priča o ljudskim strastima, snovima i idealima?

Tek negdje na zadnjoj trećini romana postao sam svjestan da je to priča o meni. Pisac se trudi lukavo izbjeći autobiografske elemente. Gajiš iluziju da govoriš o najrazličitijim likovima – ali svi ti likovi su ti. Presudna uloga podsvijesti nespretno se gura u drugi plan. No i kad pišeš povijesni roman, likovi su iz tvojeg osjećanja svijeta. Iako suprotnog spola, Afrodita me toliko zaokupljala da sam brinuo njezine brige o svijetu u kojem se nakon tri tisućljeća zatekla. Noćima smo razgovarali. Željela je sve znati o ljudima i ljudskoj vrsti. Borila se za ženska prava. Postajala je nadmoćna mnogim muškarcima. Kao i autor, Afrodita je povezivala tradiciju i vrtoglavo ubrzanje suvremenoga života. Budući da je imala i božanskih svojstava, prešišala me i stvorila djela kakva ja nisam kadar realizirati. Bio sam zbog toga sretan, njezin trijumf doživljavao sam kao vlastiti.

Znam da ste veliki zaljubljenik u znanost. No možemo li taj roman ipak čitati kao svojevrsnu kritiku suvremene znanosti?

Glavna junakinja postaje sve zabrinutija za buduće korake ljudske vrste. Znanost nas opskrbljuje sve opasnijim igračkama. Afroditu to i navede da se vrati u Lončarovu sliku, u umjetnost koju osjeća kao svoj zavičaj. Kad razgovarate sa znanstvenicima, većina njih smatra da je umjetnost vrhunac ljudskoga bitka. Teško je ne složiti se s tim njihovim stajalištem. Ali, opet, još je teže zamisliti da bismo bez znanosti ostali živjeti na drveću, jesti banane kao pravi vegetarijanci i reproducirati se, a da ne izmislimo ni jedan jedini stih.

Zaokuplja vas znanstvena fantastika, a još ste davnih dana uređivali na Radiju Zagreb emisije SF-priča. Što pamtite iz toga vremena?

Svi prozni žanrovi imaju zakonitosti kojih se autori više ili manje pridržavaju. Bilo je beskrajno uzbudljivo kad sam pisca obične proze uspio nagovoriti da se iskuša u SF-žanru. U prevoditelju Bruni Ogorelcu imao sam sjajna suradnika koji me opskrbljivao prijevodima s engleskog. Suradnik u emisiji, novinar i SF-pisac Damir Mikuličić, poslije se prometnuo u vrhunskog izdavača knjiga iz popularne znanosti. Uz znanstvenu fantastiku upravo je popularna znanost medij koji itekako može oblikovati način razmišljanja mlađih ljudi. Dokaz tomu neumorni je rad ravnatelja zvjezdarnice u Višnjanu astronoma i pedagoga Korada Korlevića i emisija Andromeda s prilozima i komentarima Ante Radonića.

Studirali ste komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, radili kao korektor, novinar, samostalni književnik i urednik. Bili ste tajnik Društva hrvatskih književnika, u izdavačkoj kući Mladost uređivali biblioteke Svršetak stoljeća, Prizma i Pjesnikov izbor. Kako danas gledate na to vrijeme? Kakav je tada bio odnos prema književnosti i knjizi u usporedbi s današnjim vremenom?

Tada smo sanjali slobodu, sada je imamo. Zajednički snovi stvarali su i tržište za knjigu i sve umjetnosti, za sve kreativno. Kreativnost je bila znak da se trudite nešto stvoriti. Na kraju krajeva bez tog osjećaja danas ne bi bilo Hrvatske. Eto, a sada ne znamo što s Lijepom našom. I ne samo s njom nego ni s književnošću ni sa svim drugim umjetnostima, sa znanošću…, da ne nabrajam tako do vječnosti i natrag.

Goranin ste, slučajno rođeni u Rijeci, točnije na Sušaku. Dolazite u Zagreb iz provincije kasnih 50-ih i znam da ste osjećali poštovanje prema vrijednostima koje su tada činile Zagreb. Ima li tih vrijednosti danas?

Ima, itekako ima. Ono što je stvorio Iso Kršnjavi jako se dobro drži. Secesija je još pred našim očima. Hvala providnosti što i Zrinjevac ostaje netaknut. Makar, sa strahom gledam kad vidim grupicu geometara gdje god da prolaze gradom. Svako malo kao spuštena golemim padobranom osvane neka građevina koja je mjesto izabrala kako joj se prohtjelo. Bez promišljena urbanističkog planiranja grad gubi dušu. Kad sam se prije pola stoljeća doselio u Zapruđe, to je bila čista svemirska tvorba. Sada su, zahvaljujući baš smišljenom urbanističkom konceptu, zgrade okružene zelenilom, tako da stanujem u parku. Danas se gradi kao da je jedini smisao života konzumerizam.

Možda su neki zaboravili, no vi ste pokrenuli satirički časopis Paradoks i objavljivali tekstove prilično nevjerojatne za ono vrijeme socijalizma, a bili ste britki i u tadašnjem Jazavcu, gdje ste održavali večeri pod naslovom Verba vulgaris.

Jedan oficir JNA doveo je na predstavu kćer, koju smo mi slobodarenjem zapanjili. Oficir je drugi dan pištoljem proganjao Veselka Tenžeru jer je u Vjesniku napisao pozitivnu recenziju Verba vulgaris. Podsjetili ste me na scenu s Fadilom Hadžićem, koji je sjedio u svom uredu glave uronjene u dlanove. Pitam ga što je? – Ode moja dotacija! Ovo što vi radite ni jedna vlast ne može podržati! – jedva je izgovorio. Na Književnom petku javno smo spalili primjerak Paradoksa u kojem smo objavili anoniman i vrlo oštar napad na sustav. Pokazujući zube išli smo do kraja. Ali i društvena stomatologija hrabro je napredovala!

Bez erotike i najbolje pečeni komad proze bit će bljutav / Postao sam bloger pola stoljeća prije pojavljivanja stolnih računala / Bez promišljenog urbanističkog planiranja Zagreb gubi dušu

Bili ste klapa s kolegama Branislavom Glumcem i Zvonimirom Majdakom još od studentskih dana...

Poznavali smo se još iz srednjoškolskih dana kao suradnici mjesečnika Polet. Danas se o tom prvom Poletu malo zna, iako je iz njega izašlo podosta dobrih pisaca i likovnjaka. Recimo u taj krug spadali su Arsen Dedić, Virgilije Nevjestić, Mersad Berber, Vladimir Maleković. I smaknuti Bruno Bušić objavljivao je prozu pisanu na zavičajnom, imoćanskom jeziku. Kad smo se pojavili na hodnicima Filozofskog fakulteta, otprve smo se identificirali. Priključio nam se i Puljanin Miroslav Bertoša. Njega smo iz Poleta znali kao autora nagrađenih eseja. Unio je duh Zapada. Ni kao početnici nismo se ograđivali od tradicije. Tražili smo sebe i duh vremena. Bez držanja tradicije pod rukom nisam siguran da bismo sve turbulencije i pomodarije uspjeli prevladati.

U književnost ste ušli kao izraziti promotor jezične razigranosti i slobode (proza u trapericama, žargonska poezija). S dolaskom u Zagreb ulazi u vašu književnost na velika vrata šatrovačka špreha. Često ističete Jezik – to sam ja! Što je vama jezik i otkuda taj jezični senzibilitet?

Sve je počelo s Vladimirom Nazorom, čiji je jezični marljivičak po defaultu bio moj zavičajni Ivan Goran Kovačić. Sjetimo se kako je krojio papiriće na kojima je ispisivao riječi, kovanice, nove tvorbe, novo carstvo riječi. U Gorskom kotaru svako mjesto pa i mjestašce ima svoj govor. Nisam dublje ulazio u teorijske postavke, ali rekao bih da su neštokavci iz potrebe da vladaju jezikom kao alatom svoga književnog rada prirodno istraživali sam štokavski. Pa onda taj Krleža! Ne znam tko je od pisaca dublje rudario po jezičnim naslagama. S druge strane, suprotno mojoj upravo izrečenoj tvrdnji, jest pjesnik i ban Ivan Mažuranić. Njegova Smrt Smail-age Čengića zabljesnula me energijom štokavskog bogatstva. U tom previranju bilo je više nego prirodno da jezik zagrebačkih frajera slušam kao narodni jezik. Bio sam neka vrsta neomažuranića, što sam i opjevao u jednoj davnoj pjesmi – obojicu nas je nadahnjivala narodna špreha.

Gdje je danas ta šatrovačka špreha? Rijetko se može čuti...

S jedne strane u zagrebačkom tramvaju rijetko ćete čuti da netko govori kajkavski, a kamoli šatrovački. Rat je promijenio sastav stanovništva i doveo do prevladavanja štokavskog. S druge strane engleski postaje globalna jezična velesila. Bulcsú László pak kao neošulek pokušao je sve učiniti da sačuvamo hrvatski jezik u neto inačici. Gutao sam njegove tekstove o digitalnoj terminologiji i strojnom prevođenju. Ali vrijeme je pokazalo da neke stvari jednostavno ne idu. Jezik je golema mrcina i ne da se samo tako dresirati.

Ljubav prema šatri potpalio je vaš takozvani književni frajeritis. Upravo je to, kako kažete, i vaša dijagnoza. Zašto? Što točno označava ta dijagnoza?

Ne volim prepisivati, čak ni sebe. Istraživao sam druge osobe, društvo u cjelini, granice dokle je stigla znanost i logično je da istražujem i sebe. Možda je to jedino područje koje nikada neću istražiti do kraja. Stati ne mogu. Ne mogu buljiti u prazno. Ne mogu ponavljati jedno te isto. Bit će da sam u formativnim godinama kada me zaokupljao jezik i otkačenost zagrebačke urbane gerile ugradio nagon za odustajanjem od tehnike sve četiri u zrak.

Zapravo ste počeli s poezijom, a ona je nekako ostala u drugome planu vašeg opusa. Za knjigu pjesma Tkači jedara dobili ste Nagradu grada Zagreba, a za zbirku Odmicanje pučine nagradu Tin Ujević. Čujem da pišete novu zbirku poezije. O čemu je riječ? Kada je možemo očekivati? Kako će se zbirka zvati?

Još imam dvije ruke, jednu za poeziju, drugu za prozu. Jednako ovisim o svakoj od njih. Ta dvojnost donosi određenu štetu. Kritika ne zna u koju ladicu da me strpa. Ostalo je uvriježeno da ne možete u objema disciplinama biti jednako dobri. Na žalost mnogih i dalje sam siguran da bez poetskog začina proza ne pripada u literaturu, nego u industrijsku proizvodnju. I čitateljstvo se odgaja u duhu shematičnosti, sve više s obje strane prevladava montažna „književnost“. Glavninu zbirke čine pjesme socijalne lirike osuvremenjene okolnostima u kojima sada živimo. Surovost neoliberalizma zastrašuje. Malo tko može znati gdje će i kako sutra preživljavati. Ciklus iz te tematike objavljen je i nagrađen u Hrvatskom slovu – brusim, tešem, dodajem, oduzimam. Naslova nemam, znat ću ga dan prije nego što zbirku predam izdavaču.

Paralelno radim na knjizi novela. Tema je u svakoj od njih ista: u Muzej suvremene umjetnosti, koji se nalazi u mojem susjedstvu, dolazim vidjeti eksponate. Moj pratilac je svaki put muškarac ili žena vrlo različita socijalnog statusa. Pravilo je da se prvi put sreće s izlošcima, gdje se često ne zna jesu li umjetnost, ili su samo privid umjetnosti, ili su samo dosjetka, ili su obično smeće. Nastavljam dileme iz Afroditina ključa – srlja li umjetnost prema deponijima otpada ili pronalazi putove u novu izražajnost.

S dvadeset i pet godina bili ste zabranjeni prozni autor. Vaš roman Čangi o zagrebačkoj huliganskoj sredini, nakon objavljivanja, 1963. u Novom Sadu doživio je sudski proces. Knjiga je trebala biti zabranjena zbog „neistinitog prikazivanja omladine na radnim akcijama te pornografije“. Što se zapravo događalo? Kako je izgledao proces?

Mediji su se žestoko raspisali o procesu, meni su dodatno stizale vijesti od prijatelja. Nema smisla da sada ridam. Bilo je gadno, bilo je opako. Sreća je da protiv države nisam bio sam jer je sud kao vještake pozvao pisce od formata. Kolege su kao jedan stali u moju obranu. Branili su umjetničku slobodu kao conditio sine qua non. Poslije kojekakvih slaloma i veleslaloma tužba je povučena, Nekoliko mjeseci poslije već sam mogao mirno surađivati u književnim časopisima.

Iako je do završetka procesa prodaja bila formalno zabranjena, svih petnaest tisuća tiskanih primjeraka došlo je do kupaca u samo mjesec dana. Jeste li bili iznenađeni tom reakcijom čitatelja?

U to vrijeme na našem tržištu džepna knjiga nije postojala ni kao pojam. Tamošnji izdavač rekao mi je da treba knjige koje bi po opsegu odgovarale ediciji koju pokreće i bio je pun zanosa, govoreći o želji tržišta da dobije jeftinu i čitljivu džepnu knjigu. Ponijelo me, kako i ne bi, imao sam samo 24 godine.

Danas nam te brojke prodanih primjeraka izgledaju kao znanstvena fantastika...

Knjiga je u međuvremenu doživjela totalni poraz. Primala je udarce i od nove tehnologije, i od mijenjanja zemljopisnih karata, a prije svega zbog politike koja je ne samo knjigu nego kulturu u cjelini počela tretirati kao nešto što ne zaslužuje ama baš nikakvu pažnju. Nažalost, visoko ćemo platiti cijenu takva odnosa. Ili nas neće biti!

Poslije, kad se razmahalo Hrvatsko proljeće, objavljeno je novo izdanje s dodatkom u kojem ste opisali što se s romanom sve događalo. Pod naslovom Čangi off Gottoff izašao je 1970. u zagrebačkom Znanju u biblioteci Hit.

U pokojnoj državi radio je genijalni urednik i prevoditelj Zlatko Crnković. Razvio je tržište, kombinirao vrhunska djela i popularne žanrove, imao nos za razlikovanje žive i mrtve pisane riječi. Crnković mi je ponudio reprint Čangija, ali da bih trebao dodati nešto novela. Tog trena sinulo mi je koju vrst dodatka bih mogao napisati. – Dobro – rekao je Crnković – ali rok se ne smije prekoračiti jer komplet Hita ne ide s pojedinačnim naslovima. – Dizao sam se u četiri sata i pisao svako jutro do odlaska na posao. Dvadeset godina poslije držim u ladici još jedan nastavak o upletanju tajnih službi u život sada već postarijega mladića Čangija.

Takvu načinu pisanja, toj vrsti urbanog romana, akademik Aleksandar Flaker dao je naziv proza u trapericama. Traperice nisu samo odjevni predmet, one postaju svojevrstan svjetonazor. Kako biste vi danas objasniti taj fenomen?

Prije svega u Istočnoj Europi pojavila su se vrhunska disidentska pera. Među njima Kundera – koji je emigrirao u Francusku – još je živ i aktivan. Nalazilo se načina da se pokaže pobunjenost. Flaker, koji je bio veliki poznavalac istočne literature, uključujući i heretike iz SSSR-a, stvorio je taj pojam gledajući kako se i banalnim odjevnim predmetima može demonstrirati. Bilo nam je jasno što hoćemo. Na nama mlađima jednostavno je bio red da promijenimo dogmatske dinosaure.

Zvonimir Majdak tada objavljuje roman Kužiš stari moj, Ivan Slamnig Bolju polovicu hrabrosti, Branislav Glumac Zagrepčanku. Koliko je ta proza tada bila subverzivna?

U jednoj sceni Zagrepčanka dolazi svome ocu ginekologu, šefu klinike i članu Centralnog komiteta SK Hrvatske. – Tata, ostala sam u drugom stanju s čovjekom kojeg ne volim – obraća mu se kćer. – Tražim da mi što prije napraviš pobačaj! – Glumac u Zagrepčanki bio bi nešto manje subverzivan i u sadašnjim prilikama. Recimo, da tako nešto kći zamoli ministra zdravstva Kujundžića! Duh tih proza bio je razoran. Slamnig će na jednom mjestu „bezazleno“ pitati: – Čime bi čovjek išao po benzin da nema auto? – Nema kraja mogućim asocijacijama. Glumac je pak cijelu Zagrepčanku napisao bez jedne jedine interpunkcije, pa čak i bez jednog jedinog velikog slova! Nije li i to pobuna (ne samo protiv pravopisa)?

Zaljubljenik ste u tehnologiju i znanost, htjeli ste biti i astronom, ali i kozmolog i astronaut. E-tehnologijom koristite se u novim proznim knjigama i busate se u tipkovnicu da ste u Hrvatskoj bili među prvim blogerima. Otkud ta fascinacija? Kako je sve to počelo?

Sve je pokrenula rentgenska snimka na kojoj sam vidio svoja rebarca. Susrele su se bajka i stvarnost. Prvi put sam shvatio da postoji još nešto osim naših pet skromnih osjetila. Postao sam bloger pola stoljeća prije pojavljivanja stolnih računala. Dokazi da postoji virtualni svijet svako malo bi iskrsnuli. Pogledajte nebo i virnite teleskopom u te tisuće zvijezda. Ma koje tisuće, ima ih na milijune i milijarde. E-tehnologija jednostavno se nadogradila u moj biološki operativni sustav.

Među prvima počeli ste pisati svoj blog Bestjelesna, znači, pod ženskim pseudonimom, a onda ste te blogove sakupili i objavili na Trećem programu Radija i bili – otkriveni. Na koji način?

Sam sam se otkrio. Ne bi bilo pošteno igrati dvostruku igru. Priznao sam da na radiju idu ulomci s bloga i da se zovem tako i tako i da se već duže bavim pisanjem, štoviše i objavljivanjem. Jedna blogerica, tada početnica, a danas afirmirana spisateljica s četiri objavljene knjige, javila mi je da nije znala da se dopisuje s Djedom Mrazom!

Interakcija između vas kao blogera i vaših komentatora dovela je i do romana istoga naslova, Bestjelesna. Kako je došlo do toga?

U početku na blogu nas je bilo samo nekoliko stotina. Bili smo grupirani u serklove jer smo se kroz komentare prepoznavali po afinitetima. Vrlo rijetko događalo se da se upoznamo i uživo. Prepletanjem virtuale i stvarnog života stvorio sam dva lika koja su dio Bestjelesne. Budući da je i literatura fikcija, i danas mislim da je prirodno kombinirati fikcije ma koliko ih bilo i ma kakve bile.

Nakon toga roman Glasovi ispod površine pišete četveroručno s također blogericom i pjesnikinjom Danielom Trputec.

Da ne pretjerujem s feminizmom, reći ću samo da vodstvo u hrvatskoj poeziji preuzimaju spisateljice. Iako se ustručava objaviti pjesme u knjizi, jedan od vrhova naše poezije jest i Daniela Trputec. Preko komentara i mejlova zaključili smo da ne bi bilo loše kad bismo se upustili u pisanje romana. Daniela je velik dio godine provodila na otoku Ugljanu, a ja na otoku Susku. Jedini način da četveroručno radimo na romanu bilo je korištenje e-tehnologije. Objavili smo Glasove ispod površine složene strukture, knjigu koja zahtijeva veliki čitateljski angažman. Nije nam krivo što smo ljetovali pržeći se na Suncu, ali još više nad tipkovnicama.

Pisali ste i za mlade čitatelje. Napisali ste povijesni roman Omiški gusari i roman urbane tematike Glavata priča. Oba su vam djela nagrađena. Za prvo dobili ste Nagradu Grigor Vitez, za drugo Ivana Brlić Mažuranić. Zašto više ne pišete za djecu? Kako današnju djecu privući knjizi?

Bilo me je svuda, u međuvremenu sin je odrastao, odrasle su i njegove kćeri Dea i Tena. Još sam u gužvi. Povremeno me opsjeda romančić o putovanju fotona od Sunca do Crne rupe. Ako stignem, pričat će ga lik koji se preobrazio u transhumanista pa će se potpisivati kao Agramoslav 2255 i u imenu spojiti Krležino Djetinjstvo u Agramu i Schufflayev SF-roman Na Pacifiku godine 2255.

A što je s erotikom? Ona je jedna od vaših omiljenih tema, vječna tajna odnosa na relaciji muškarac – žena. Što je za vas erotika u književnosti, nekad, danas?

Bez erotike i najbolje pečen komad proze bit će bljutav. Erotika nam je udahnula život. Kada nas napusti, i život će usahnuti. Bez obzira na kasnu životnu dob, ne libim se pozvati u pomoć erotiku ako u pisanju nešto zapne.

Vi ste i pisac radijskih i TV-drama, a pisali ste i filmske scenarije, što je možda manje poznato. Što vam je pružio taj dio stvaralaštva?

Poznavanje velikog broja ljudi. Posebno kad ste s ekipom na snimanju na terenu. Neprocjenjivo bogatstvo. S redateljem Brankom Ivandom i sada sam prijatelj. Joakima Marušića još ne mogu prežaliti.

Imate mnogo ljubavi. Znam da ste zaljubljeni i u bicikle, ali i da slikate. Kad se pojmi nevjerojatna raznovrsnost i zaigranost vašeg opusa i vaše poetike, čovjek se ne može ne upitati u čemu je tajna tolike entuzijastične kreativnosti i živahnosti te nepresušne potrebe i motivacije za pisanjem, stvaranjem?

U mojem DNK dio spirale sastavljen je od molekula znatiželje. Te su molekule i sada aktivne.

Jednom ste rekli da književnost čini čuda, da zavodi, ali i da može manipulirati čovjekom. Kako književnost utječe na naše živote? Što je za vas književnost? Prostor slobode, igre? Koja je njezina uloga danas?

Književnost je roditelj ljudskom društvu. Uvijek nas pripremi za velike, ključne promjene. Ovo je stoljeće blizanac nuklearnim elektranama. Doći će do drastičnih društvenih promjena. U toku su i tri znanstveno-tehnološke revolucije: računalstvo, genetika i nanotehnologija. Samo s knjigom u ruci – ili na elektronskom monitoru – Homo sapiens snalazit će se u svijetu kojim dominira teorija i praksa kaosa.