Izvrstan Dražen Šivak

Hrvatski glumac mlađega srednjeg naraštaja Dražen Šivak i njegova neovisna Grupa u koprodukciji s Triko cirkus teatrom stvorili su predstavu naslovljenu na talijanskom, a izvedenu na hrvatskom jeziku, u prijevodu Tatjane Peruško s talijanskog izvornika, Mistero Buffo, u režiji američko-francuske glumice i redateljice Lee Delong, koju smo pogledali u Kazalištu Mala scena 11. travnja.

„Sjurio sam se do mjesta, skočio na stube i povikao: – Eeej! Ljudi! Dođite! Ja sam glumac! Lakrdijaš, žongler, klaun, giullare, dođite, zastanite… poslušajte! Pokazat ću vam kako se riječi pretvaraju u britke oštrice i jednim potezom sijeku tetive lažljivim varalicama… i kako druge riječi postaju bubnjevi što bude uspavane mozgove! Dođite! Ljudi! Dođite!”

Smiješni misterij, često nazivan remek-djelom, zbirka je tekstova talijanskoga nobelovca Darija Foa (Sangiano, Varese, 24. ožujka 1926–Milano, 13. listopada 2016), kazališnoga glumca, redatelja i pisca. Nastalo 1969, to djelo prenosi apokrifno evanđelje u improviziranoj formi, u strukturi pučkoga kazališta, s nizom snažnih točaka, tj. kritika društva, pojava i pojedinaca i satiričnih tonova. U Misteriju vidljiv je i utjecaj piščeva djetinjstva provedena u malome gradu u Lombardiji na sjeveru Italije, kad je Fo kao dječak pratio oca, glumca amatera koji je radio na željeznici, upijajući verbalne tradicije prenošenja narodnih priča po tavernama i gradskim trgovima. Od djeda, poljodjelca koji je kupce privlačio putujući zemljom i prepričavajući satirične anegdote o lokalnim novitetima, naučio je i pripovjedne, pripovjedačke tehnike, koje su mu izvrsno poslužile u ovoj, svojevrsnoj biblijsko-libretističko-scenaristi­čkoj zbirci, s referencijama i na komediju dell’ arte.

Dražen Šivak u predstavi Mistero Buffo / Snimio Dario Hacek

Devet komičnih misterija i četiri pasionske igre, s komedijskim aluzijama na takovrsne srednjovjekovne, ozbiljne, religijske kazališne forme, dosežu vrhunac stvaranja talijanskoga radijskoga komičara i kabaretista, a najbolje od njih, Rođenje glumca, Lazarovo uskrsnuće i Bonifacije VIII, utkane su u Šivakovu predstavu, u kojoj je vidljiva i aluzija na Foove političke satire koje od 1958. uprizoruje sa suprugom Francom Rame, glumicom. U nju su utkane i aluzije na Foove tekstove Prst u oko i Zdravi za ludnicu te na satire Arkanđeli ne igraju na fliperu i Sedmo: kradi malo manje. Godinu prije stvaranja Smiješnoga misterija, 1968, Fo stvara družinu Nuova Scena (Nova scena), odgovor na službene kazališne institucije, ne slučajno povezanu s godinom studentskih pokreta, i obnavljajući tradiciju pučkoga kazališta, što u Hrvatskoj čini redatelj Petar Veček, osnivajući grupu Rhinoceros, iz koje se poslije razvija Glumačka družina Histrion, koja djeluje izvan i protiv tadašnjih, sedamdesetih godina 20. stoljeća, učmalih i s obzirom na hrvatski repertoar inertnih kazališnih institucija.

Osim tradicijom srednjovjekovnih putujućih glumaca, bufona i lakrdijaša te dvorskih luda, vezanih za invertiranje ludosti i mudrosti u dvorskim svečanostima i ceremonijama vladara, Dražen se Šivak, u kreativnu dosluhu s Triko cirkus teatrom i redateljicom, ujedno učiteljicom klaunova Lee Delong, nadahnjuje i klaunovskom baštinom. Taj je profesionalni glumac u potrazi za inovativnim glumačkim izrazom i novim izazovima prošle godine proveo nekoliko tjedana u Barceloni, u institutu za klaunove, Nouveau Clown Institute, kako bi svoju glumačku umjetnost povezao s nastupima u cirkusu i s mapiranjem klaunerije, cirkuski i izvedbeno usredištene u Italiji, Španjolskoj, Francuskoj i Rusiji (s izgubljenim klaunovskim impulsima u Hrvatskoj).

Ne želeći iskorištavati cjeloživotnu egzistenciju klaunova, Šivak se u svojoj predstavi, krećući od glumačke pozicije, koristi svojevrsnom klaunovskom metodologijom i glumačkim kodom: tako i pred publiku u Maloj sceni u Zagrebu staje otvorena lica, igrajući se i hrabro se poigravajući tim položajem otvorene, ranjive nesavršenosti, „ne skrivajući se iza vještine“, koju ima na vrhunskoj razini, i glede govora i s obzirom na tijelo, mimiku, gestu, grimasu, glazbu, pjevanje. Prije Dražena Šivaka savršene glumce klaunove gledali smo u Hrvatskoj samo nekoliko puta, i to u izvedbama Mladena Vasaryja, Željka Vukmirice i Darka Sriće. Pritom mislimo i na glumačko umjeteonstvo i na Šivakov spoj, slijedom Darija Foa, tradicije kazališne komune, Piscatorova duga i duha agitacijskoga kazališta, uz naznake lutkarstva (nerijetke su tekstualne asocijacije i na Kralja Gordogana Radovana Ivšića) i kabaretskih tonova.

Šivakov je Mistero Buffo čudesan, čudnovato fascinantan: ujedno visoko estetiziran i komičan, namijenjen kazališnoj eliti i malim ljudima, lud od smijeha i bolan do suza, oštar prema političkim pitanjima i blag prema slabostima puka, farsičan i tragičan, groteskan i dramatičan. Istodobno mio i šarmantan i dubok i tajanstven. Ova predstava putuje od kazališta do kazališta, od jednoga do drugoga prostora. Kao i nobelovac Dario Fo, koji se nazivao lakrdijašem i svoj teatar 1970-ih izvodio u „skvotovima, tvornicama i školskim dvoranama“, i Dražen Šivak će svoju monodramu s naznakama duodrame, koju smo gledali u izvođenju s glazbenikom Danijelom Hršakom, što je posvećena, ludična i ludistična, lucidna glumca pratio na nekoliko instrumenata, pokušati izvoditi na raznim mjestima. Karizmatičan glumac, disciplina pokreta, govora i pogleda i snažna poruka predstave koja ulazi u gledalište i prenosi se izvan teatra svrstavaju Mistero Buffo u pravi kazališni događaj.