Glazba, Biennale i grad

Trideseti Muzički biennale Zagreb ostavio je mnoge tragove i donio iskustva o kojima će trebati promišljati. Glazba je osuđena na trenutak, na prolaznost u vremenu, a sve što nude njezini poslanici u konkretnim je situacijama bio izazov kojemu se publika očito prepuštala. Bez namjere i bez mogućnosti cjelovitog uvida u sve što se u okviru 30. MBZ-a događalo, moguće je tek kratko istaknuti kako je koncepcija krovne organizacije festivala Hrvatskoga društva skladatelja na čelu s izvršnom producenticom Ninom Čalopek, potvrdila pomno pripremljene sadržaje usklađene s inicijalnom idejom povezivanja glazbe, različitih osmišljenih zvučanja i novih akustičkih promišljanja s idejom grada kao konglomerata onoga što čini iskustvene dimenzije suvremenoga čovjeka suočena s pojavama i zbivanjima oko njega. Suvremenicima prvih desetljeća 21. stoljeća, suočenim s nataloženim dramatičnim, štoviše tragičnim iskustvima proteklih stotinu godina, onemogućeno je zatvaranje ušiju pred krikom koji su izazvali događaji usječeni u pamćenje čovječanstva, pa i u svijest umjetnika, glazbenika. Doda li se tomu tehnološki napredak, te posebno umrežavanja koja trajno povećavaju i uvjetuju urbanizaciju, dajući gradovima, kao glavnim stjecištima života, rada i djelovanja pojedinca u masi prednost u odnosu na nekadašnje uvjete postojanja, koncentriranje na odabranu temu otkriva se doista kao aktualno i poticajno.

Solisti, Zbor i SO HRT-a pod vodstvom Arija Rasilainenana na prvom bijenalskom orkestralnom koncertu

Snimio Tomislav Sporiš / mbz

Glazba koju nazivamo ozbiljnom ili klasičnom u prvim je desetljećima nakon Drugoga svjetskog rata – koju je osobnim angažmanom oko utemeljenja MBZ-a 1961. hrvatski skladatelj s velikom međunarodnom reputacijom Milko Kelemen (1924–2018) vrlo ažurno predstavljao Zagrebu (dakako i širem okruženju) – kretala je s pozicija traženja novoga, još nečuvenoga pod svaku cijenu. Nazivala se avangardnom i Novom, a Kelemen je jedan od proslavljenih skladatelja Nove glazbe. Stoga je uključivanje u program Simfonijskog orkestra HRT-a na koncertu 11. travnja u KD Vatroslava Lisinskog njegove opsežne skladbe Salut au monde, za govornika, sopran, alt, tenor, dva zbora i orkestar bila logična posveta nedavno preminulu velikanu. Poznata je Kelemenova velika sposobnost vladanja zvučnim potencijalima izvođačkog aparata, ali i njegova zaokupljenost humanističkim temama, što je u osnovi izbora stihova američkog pjesnika Walta Whitmana (1819–1892). Tekst u njemačkom prijevodu govorio je Sven Medvešek, a pjevači, Monika Cerovčec, sopran, Martina Gojčeta Silić, mezzosopran, Ivan Turšić, tenor i Toni Nežić, bas, uz Zbor i Simfonijski orkestar HRT-a pod vodstvom finskog dirigenta Arija Rasilainena, zdušno su i angažirano ostvarili izvedbu itekako zahtjevne partiture.

Na istom su koncertu predstavljene dvije praizvedbe, izvedba kojom je Mirela Ivičević, kao ovosezonska rezidencijalna skladateljica odgovorila na narudžbu HRT-a, a potom izvedba skladbe koja je napisana kao rezultat pobjede za petominutni klavirski koncert na prošlom, 29. MBZ-u, čiji je autor talijanski skladatelj Daniele Gasparini. Hrvatska skladateljica Mirela Ivičević orkestralnu je epopeju naslovila Black Moon Lilith i posvetila Simfonijskom orkestru HRT-a i svom profesoru Željku Brkanoviću, a Daniele Gasparini odgovorio je na narudžbu opsežnim djelom naslovljenim Invisible Cities, za klavir i simfonijski orkestar. I dok je skladateljica inspiraciju našla u astronomskim sadržajima, njezin je kolega uronio u književne evokacije gradova iz putopisnih opisa Marka Pola, koje je u romanu Le città invisibili (Nevidljivi gradovi) maštovito obradio talijanski pisac i novinar Italo Calvino još 1972. Skladbe su to koje imponiraju znalačkim tretmanom velikog orkestralnog aparata. Daniele Gasparini, nešto skloniji dramatizaciji klavira kao solističkog instrumenta u odnosu na brojnost i koloristički potencijal orkestra, epski je raspričan. Pretplatnici ciklusa Kanconijer HRT-a dugim su pljeskom nagrađivali izvedbe.

Drugu večer, 12. travnja, u Crvenom ciklusu Zagrebačke filharmonije brojno slušateljstvo, koje nedvojbeno voli glazbu, sa zanimanjem i znatiželjom pratilo je izvedbu megaprojekta njemačkoga skladatelja Heinera Goebbelsa naslovljena Surrogate Cities – Zamjenski gradovi. Kako je tijekom izvedbe najavljena indisponiranost sopranistice Jocelyn B. Smith, dionicu ženskoga glasa nismo čuli, bilo je moguće pratiti intervencije naratora Davida Mossa, govornika i pjevača, glumca i glazbenika, čije su ekshibicije jedinstvene. Uz veliki orkestralni aparat, Zagrebačku filharmoniju u najvećem sastavu, izvedbu je precizno vodio američki dirigent u Njemačkoj Jonathan Stockhammer. Gotovo dva sata trajanja nadasve složenih zvučnih konglomerata tražilo je koncentraciju jednako onih na koncertnom podiju kao i svih u publici. Šezdesetsedmogodišnji Heiner Goebbels veliko je ime suvremene njemačke glazbe i glazbenog kazališta, a baština koju nosi na leđima neosporno se zrcali u njegovim skladateljskim postupcima, kojima ne nedostaje svojevrsne vagnerijanske megalomanije, kao niti radikalnih avangardističkih postupaka.