Čuvarice uspomena s Gorice

„Bogati trgovac Nikola Buronja vjenčao se g. 1600. s Anticom Orsini kćerkom Viktora. Nije imao muškoga poroda. Stoga odluči osnovati novi samostan benediktinki uz crkvu sv. Lucije. Na 18. rujna 1621. to mu dozvoljuje mletački senat, pošto je bio već tomu privolio generalni providur Bolegno i šibenski knez Kapetan... Dana 9. studenoga 1639. pozove biskup Vjekoslav Marcello u svoju palaču baštinike Nikole Buronje – Lovru Tetta Šibenčana, muža Nikoline kćeri Franke, Trogiranina Dominica Zeccu, muža druge Nikoline kćeri Stoše, Mateja Doreševića, muža treće Nikoline kćeri Tomice, i Vicka Zambona p. Ivana, sina Barice, četvrte kćeri Nikoline. Trebalo je urediti pitanje novog samostana.“

Tako je u knjizi Benediktinke u Šibeniku osnivanje samostana sv. Luce na šibenskoj Gorici opisao ugledni svećenik i crkveni povjesničar don Krsto Stošić (1884–1944). Ove se godine, dakle, proslavlja 380. obljetnica osnutka dičnoga zdanja, u najužoj šibenskoj gradskoj jezgri, samostana koji svoja sjećanja čuva i u muzeju. Zanimljivosti je mnoštvo, ne samo zbog povijesnih okolnosti oko ostavštine obitelji Buronja i Ručić, koje su dugo snivale osnutak benediktinskoga samostana. Jer, iako su otprije postojali samostani sv. Katarina i sv. Spas, od 13. prosinca 1639, dopuštenjem pape Urbana VIII. i biskupa Vjekoslava (Alojzija) Marcella, započeo je u Šibeniku živjeti i ženski red pod glasovitim sloganom Ora et labora, red koji ni golema kuga 1649, ni francuska, talijanska, komunistička i velikosrpska nastojanja nisu uspjela ugasiti, iako danas u samostanu sv. Luce djeluje tek šest benediktinki. Kada bi se šibenskim crnim humorom sagledalo zabrinjavajuću situaciju, može se napisati da je to više redovnica od broja koji je o(p)stao nakon kuge, one teške godine kada ni vruća kvasina nije pomagala da se zaraza smanji, odnijevši gotovo preko noći tri tisuće Šibenčana u vječnost.

Štola blaženog Alojzija Stepinca

Od kraja prošle godine samostanska opatica je s. Fortunata (Rosa) Spahija, komunikativna redovnica upućena u sve hrvatske društvene boljke, benediktinka koja je s ostalim sestrama, uz blagoslov danas biskupa u miru mons. Ante Ivasa, inicirala otvaranje muzeja 21. lipnja 2010. Muzejski prostor smješten je u nekadašnjoj konobi, poslije ostavi, na 150 četvornih metara. Dugo su tihe šibenske moliteljice, čuvarice najstarijega hrvatskog samorodnog grada, promišljale o prenamjeni prostora, svjesne nemjerljivoga bogatstva koje posjeduju s one strane samostanskih zidina.

Duša grada

Štola bl. kardinala Alojzija Stepinca, mučenika koji je simbolično nosio ime kao i biskup u vrijeme osnutka samostana, predmet je koji prigodom prvog posjeta samostanskom muzeju najlakše uđe u vidno polje. U nadi Stepinčeve svetosti štola, kojom se koristio tijekom zatvorskih godina u Lepoglavi, ima veće značenje od liturgijskoga predmeta, on je za sestre znak hrvatskoga nacionalnoga identiteta. Benediktinke nisu zaboravile neostvarenu blaženikovu želju da s karmelićankama i klarisama budu prisutne u Zagrebačkoj nadbiskupiji.

Najstariji predmet u samostanskom muzeju sv. Luce, koji, uz dužno poštovanje prema svim drugim predmetima od stakla, zlata i srebra, oslikava većinu vodiča i zapisa o šibenskom biseru jest kip Bogorodice s djetetom (13. ili 14. stoljeće), napravljen od bojene keramike (terakote), koji je najvredniji eksponat, smješten na prigodnom postolju. Drveno raspelo iz istog razdoblja također dominira prostorom, kao i mnoštvo liturgijskih predmeta, kaleža, relikvijara, svijećnjaka, nakita, satova. Muzej obogaćuje i četrdesetak slika, uglavnom ulja na platnu. Osobito je važna Madona glasovitoga slikara, domaćeg sina, Jurja Čulinovića. Ima i mlađih slika Bogorodice s djetetom, a dojmljiva je Gospa od ružarija sa sv. Dominikom i sv. Katarinom iz 17. stoljeća. Među naslikanim štovanim svecima posebno mjesto zauzimaju sv. Kristofor i sv. Ivan Krstitelj. Većina je slika iz 18. stoljeća, tako i ona koja prikazuje sv. Josipa s malim Isusom.

Ulaz u samostanski muzej / Izvor Samostan benediktinki Svete Marije – Zadar

Orguljice iz baroknoga doba, točnije 1638, jedine takve očuvane u Dalmaciji, upućuje nas s. Fortunata, daju dodatni sjaj crkvi sv. Luce i muzeju. Posjeti su ljeti od 10 do 12 i od 18 do 20.30 sati, a ovisno o dogovoru s lokalnom turističkom zajednicom i redovnicama moguće su i tijekom zimskih mjeseci. S obzirom na gospodarski uzlet Šibenika i želju da tijekom cijele godine turisti obilaze šibenske znamenitosti, kao i položaj „duše grada“ – Gorice – benediktinski muzej otvara još frekventniju perspektivu.

Iako je ulaz u muzej iz Kačićeve ulice, putniku namjerniku topla je preporuka da prođe Ulicom sv. Luce, koja vodi prema Tvrđavi sv. Mihovila, kako bi doživio građevinski sklad crkve i samostana s ostalim drevnim kamenim šibenskim kućama, iz kojih još mirišu domaći specijaliteti, od tripica do paštašute. Ali mirišu i hostije koje benediktinke peku za crkve diljem Šibenske biskupije. Nekada je istočno samostansko krilo bilo ženska pučka škola (1810–1908), poslije zanatska škola (i vrtić) u kojima su do komunističke zabrane 1946. redovnice podučavale djevojke različitim obrtima, pletenju, šivanju i izradi glasovite šibenske kape.

Molitva i rad

Kada se putnikov korak vrati u muzejski prostor, primijeti i zanimljive potkrovne drvene grede u vatikanskim bojama, ali i glasačku kutiju iz samostanskih izbora, kojima se u tajnosti glasovalo za izbor poglavarice i raspodjelu ostalih dužnosti. Vrijedan je i primjerak katastarske knjige iz 1727. u kojemu su zabilježene zemljišne čestice koje su benediktinke nakon položenih doživotnih zavjeta donosile u miraz. Naime, nekada su kandidatkinje u samostanima smjele biti isključivo rođene Šibenčanke, tek poslije su pravila olabavljena dopuštanjem dolaska djevojkama iz okolnih mjesta. Povijest se (odveć) brzo odvija, teško je, pomalo i tužno, zamisliti da su prije pedesetak godina u samostanu odzvanjale molitve tridesetak redovnica, a prije samo jednog desetljeća bilo ih je jedanaest.

Od ostalih povijesnih vrela u muzeju sv. Luce s. Fortunata izdvaja Hrvatsku regulu, napisanu na starohrvatskom jeziku u 16. stoljeću, pravila ponašanja za redovnice u obližnjim i ugašenim, već spomenutim samostanima sv. Spasa i sv. Katarine. Sačuvane su i bogato ukrašene knjige s imenima redovnica iz tih napuštenih samostana, jedna je iz daleke 1682. godine. Požutjeli su školski dnevnici, ali nije brončana medalja iz 1889, koju su redovnice dobile na izložbi ručnih radova u Vatikanu, a s njom i vrijedan dar – pluvijal pape Leona XIII. Običajnici i molitve protežu se, sačuvani u knjigama, od vremena osnutka samostana do 20. stoljeća. Benediktinkama su dragocjene i sačuvane vratnice svetohranilišta iz 1886.

Kip Bogorodice s djetetom (13. ili 14. stoljeće)  / Snimio TOMISLAV ŠOVAGOVIĆ

Posjetitelji mogu vidjeti i spise o osnutku samostana, osobito se sadržajno o njemu pisalo o tristotoj obljetnici opstanka (1639–1939), u predvečerje Drugoga svjetskoga rata. Koliko je vrijedno sačuvati predmete i stare spise, svjedoči i činjenica da se prigodom restauracije baroknoga oltara sv. Kate pronašlo, prije četiri desetljeća, ime umjetnice Katarine Galbiani i pojmila 1768. kao godina izrade oltara. Vrijedno je, ako redovnice dopuste, zaviriti i u ostale prostorije samostanskih uspomena, a pogled s benediktinske terase pruža jedinstvenu sliku na katedralu sv. Jakova, zvonik sv. Lovre i kanal sv. Ante. Znao je stari trgovac Buronja, iako izmučen izostankom muškoga potomstva, što ostavlja u nasljeđe redovnicama. Neprocjenjivi vidikovac. Nije mogao pojmiti sve šibenske muke i redovničke boli, ali je shvaćao da ono zemaljsko ionako nitko nije, niti može zadržati. I požar u pariškoj katedrali Notre Dame zorno je pokazao da ništa nije u ljudskim rukama.

Živi, kako tako, najmlađi ženski šibenski redovnički samostan sa svojim redovnicama. Čuvaju baštinu u muzeju i bogatoj knjižnici, vjerujući da će molitvom i radom izmoliti i dočekati nove naraštaje nasljednica, u onoj istoj Buronjinoj kući, na šibenskoj Gorici, gdje je svaka stuba strma kao povijesno iskušenje (u to se ime ulica i zove Strme stube), ali zato su koraci prijeđenih iskušenja još vredniji i blagoslovljeniji. Tom Šibeniku i njegovim benediktinkama, koje predvodi s. Fortunata, najmanje što se može pružiti jest zahvaliti, posjetiti im muzej, ili ih jednostavno pozdraviti, na samostanskoj porti, jutarnjoj euharistiji, ili kako već svatko prema svojoj savjesti i svjetonazoru – sam odluči.