Crna rupa nas zove

„Gledamo u prostor koji nikad prije nismo vidjeli – prostor za koji ne možemo zamisliti da je ondje. Kao da gledamo u vrata Pakla, kraj prostora i vremena“, tako je prije dva tjedna govorio Heino Falcke, astrofizičar s nizozemskog sveučilišta u Nijmeganu, suradnik na međunarodnom projektu Teleskop horizonta događaja (Event Horizon Telescope, EHT), predstavljajući na konferenciji za novinstvo prvu snimku crne rupe – supermasivne tamne zvijezde u središtu galaksije Messier 87. Udaljena je 54 milijuna svjetlosnih godina pa, iako je veća od Sunčeva sustava, na snimci se vidi tek zbrčkani mjehurić, kako je to rekla profesorica fizike i astronomije Misty Bentz sa sveučilišta u Georgiji.

Gledati u crnu rupu znači baciti pogled u najcrnju tamu, zbog čega je ona najbolja metafora smrti – prelaska točke s koje nema povratka. Smrt je s negledljivim u jednoj maksimi usporedio La Rochefoucauld: smrt je poput Sunca, zbog čega je ne možemo gledati izravno. Ali možemo postrance, poentira francuski filozof Vladimir Jankélevitch, i dodaje da treperenje smrti hvatamo krajičkom oka. Na sličan način gleda se i u crnu rupu, to Crno Sunce: neizravno. A tako se o njoj i govori.

Slika crne rupe udaljene 54 milijuna
svjetlosnih godina  obišla je svijet / Izvor Event Horizon Telescope Collaboration

Onomu tko ne poznaje višu i najvišu matematiku, preostale su samo metafore. „Vrata Pakla“, „kraj prostora i vremena“ i „mjehurić“ samo su dio prenesenih značenja kojima stručnjaci pokušavaju približiti nedohvatno. Svi su izrazi u vezi s crnim rupama metaforični – uostalom, i crna rupa je metafora. U njezinu srcu – da, rupa ima srce – smještena je beskonačna gustoća što drobi sve poznate fizikalne zakone; njezin limes naziva se horizontom događaja – točkom s koje nema povratka; vrtlog difuznih tvari što u nju spiralno pada naziva se akrecijskim diskom – točnije bi bilo akrescenzijskim jer je izraz tvoren od latinske riječi crescere, što znači rasti – a taj supervrući plin, pomiješan s prašinom mrtvih zvijezda, baca sjenu uz horizont događaja koju možemo vidjeti.

Ono što vidimo na fotografiji EHT-a, učinjenoj s pomoću virtualne leće velike poput zemaljske kugle, vidjeli smo prije više od stotinu godina, 1915, kada je Kazimir Maljevič predstavio motiv Crnog kruga na bijeloj podlozi, zajedno s Crnim kvadratom i Crnim križem. U manifestu je objasnio da se „očajnički bori za oslobođenje umjetnosti od balasta objektivnog svijeta“ te da njegovi radovi imaju duhovnu vrijednost novih ikona. I sada se baš Maljevičev antiprostor, krajnja točka umjetnosti, vrhunac nefigurativnosti, ukazao kao stvarnost, kao tamni objekt nezamislivo daleko, ali čvrst i očigledan.

Apsurdnost gledanja u nevidljivo, pokušaja da se čuje bezvučno, intenzivno je osjećao Pascal. Čovjeka je opisivao kao biće zalutalo u ovaj skroviti kutić svemira, koje ne zna tko ga je tu postavio, što je došlo tu raditi i što će biti s njim kad umre. Uronjen u beskonačnu golemost prostora što ga ne poznaje, prestravljen njegovom vječnom tišinom, Pascal je priznavao da ga podilazi jeza. Osjećao je kao da se probudio na pustom i strašnom otoku za koji ne zna gdje se nalazi i kako će odatle otići. To bezvučno konačno je postalo zvučno, a nevidljivo vidljivo – posvemašnje ništavilo okruženo blještavim halom, obojeno lažnim bojama, zahvaljujući algoritmu koji je prije tri godine razvila studentica MIT-a Katie Bouman.

Da je Crno Sunce ondje, slutili smo. Freud nas je uputio na njega, u crnu rupu nesvjesnoga, koje se također može doživjeti samo neizravno, na temelju snova što iz njega izbijaju. Fizikalni ekvivalent snova jesu relativistički mlazovi – koji se, doduše, ne vide na senzacionalnoj slici crne rupe, ali zacijelo su ondje negdje – moćni ispusi čestica izbacivani brzinom svjetlosti s polova crne rupe. Julija Kristeva u svojoj knjizi Crno Sunce, za čije je ime posudila sintagmu iz Nervalove pjesme, poučila nas je da taj objekt, koji nas neodoljivo fascinira, nije muškog nego ženskog roda. Crno Sunce studija je o depresiji i melankoliji koja upućuje na to da je izvor naše tuge nepomirenost s gubitkom majčinskog objekta. Kristeva ponire u dubine i tamu prededipovskog stanja, prije nego smo potpali pod zakon Oca i ušli u simbolički poredak jezika. Kristeva je ponudila teoriju da žaljenje proizlazi iz toga što nismo prihvatili raskid s jednošću, s Majkom, pa bi, dakle, depresivni nesvjesno težili ponovnom ujedinjenju s njom. Normalnost bi za Kristevu značila da smo se od majke odvojili i potražili je u području reprezentacije, u svijetu jezika i simbola. „Tko se ne može složiti s gubitkom majke, ne može je ni zamisliti ni imenovati“, kaže Kristeva, objašnjavajući da je depresija put u suprotnom smjeru: tko želi zaštititi majku, mora ubiti sebe. Depresija ukazuje na to da „ne znamo gubiti“, a crna rupa, pak, ne može gubiti.

Da se crna rupa ne zove prozaično M87*, pobrinuo se Larry Kimura, lingvist s havajskog sveučilišta Hilo, spojivši domaće riječi Po (mračni izvor stvaranja iz havajskog spjeva Kumulipo iz 18. st) i wehi (epitet koji označava da je Po slavljen i urešen); dakle, Powehi. Otkad je Einstein dao temelj za predviđanje mogućnosti postojanja crne rupe, postala je jedan od najutjecajnijih modernih arhetipova. Ušla je u svakodnevni jezik pa govorimo o emocionalnim ili budžetskim crnim rupama; crna rupa je u središtu svake galaksije, a i u središtu svakoga nesvjesnog; ona je tamni objekt želja što privlači duše i svemirske čestice; ona je ledeni i vječni Pakao koji se hrani tuđom smrću; ona je suvremena ikona što izaziva beskonačnu nostalgiju. Pascal je osjećao jezu pred božanskim, crna rupa izaziva jezu pred fizičkim; opire se razumu, ali ne i jednadžbama; raste urušavajući se i rasipa se usisavajući, pa je paradoksalna i oksimoronska; demonstrira snagu metafore jer je jezik pred njom inače nemoćan; ona je živa, ima srce, i ne može umrijeti jer je već prešla točku s koje nema povratka. Ona je starija od jezika, zagubljena u prvim trenucima života i čovjeka i svemira; jedino ona ima snagu da iskrivi tkanje i tkivo vremena i prostora. Ona spaja mit i znanost, kraj i početak. EHT nam je pokazao sliku Majke u koju se želimo vratiti.