Boljke turističkog brendiranja Hrvatske

Pred poznatog se fotografa Ivu Pervana, u čijim se radovima ocrtava nutrina i bit hrvatskih ljepota, u posljednje vrijeme postavlja sasvim mali i običan zahtjev iz skupine onih na koje nijedan umjetnik ne bi trebao pristati. Anegdota, naime, kaže da se u promotivne, turističke svrhe često traže panoramske slike, tako da poslije, na razglednici, svaki od mještana znakom crvenoga kruga može najveću važnost dodijeliti upravo svojoj apartmanskoj kući za iznajmljivanje.

Jer domaći se turizam, odavno etiketiran kao turizam sunca i mora, u posljednje vrijeme može svesti i na turizam brze zarade, turizam nebrige za baštinu i kulturu, turizam nebrige za prirodne ljepote. Većina „običnih“ ljudi, malih karika hrvatskoga turističkog lanca, ne mari. A kako i bi, kad se ni u strukturama koje odlučuju o ulaganjima i strategijama razvoja ne posvećuje dovoljno pozornosti vizualizaciji kulturnog identiteta Hrvatske. To posebno rastužuje dok u ušima odzvanjaju riječi Ivice Vidovića, turističkoga stratega i vrsna poznavatelja Pervanova rada: „Sjeverni Jadran je akvarel, središnji pastel, a Dalmacija je ulje na platnu. I to se vidi u fotografskoj poetici Ive Pervana.“

Je li baš ta, u trenutku uhvaćena poetska ljepota, navela Ninu Raspudića da Ivu Pervana i Ivicu Vidovića ugosti na posljednjoj u nizu svojih poznatih tribina održanoj u ponedjeljak, 15. travnja, u gotovo do posljednjeg mjesta ispunjenoj dvorani zagrebačkog KIC-a? Ili je, osupnut ljepotom koje nije bio svjestan ili koja dosad nije bila na pravi način prezentirana, odlučio posjetiteljima predstaviti Nepoznato bogatstvo Hrvatske; ljude, prirodu i kulturnu baštinu? Tema u pozadini, iako pojačana sjajnim fotografijama, nije nimalo jednostavna. U trenutku velikoga razgovora o brendiranju mi, čini se, brendiramo laž.

Fotograf Ivo Pervan

Vidovićevo i Pervanovo poznanstvo seže još u rane 90-e, kad su obojica pozvani da sudjeluju na osmišljavanju i prezentaciji rane strategije komuniciranja hrvatskog turizma, jedine karte za približavanje neke druge Hrvatske, ne samo njezine političke dimenzije nego i civilizacijskog lica. Smatralo se da turizam sa sobom ne nosi ideološku poruku, nego približava ono što je u kulturološkom smislu najbolje. Strani su mediji, i posjetitelji stranih turističkih sajmova, zemlju pogledali kroz Pervanovo fotografsko oko.

A Pervan, razvidno je iz osamstotinjak te večeri prikazanih fotografija, vidi ono u što drugi samo gledaju. Ljepotu bure, čarobnu maglu, bogatstvo jesenskih boja na Plitvičkim jezerima, arhitekturu suhozida, mirnoću šume, zaboravljena kulturna i prirodna blaga... Vidi krajolike i prepoznaje ih kao najveće ambasadore hrvatske ljepote, primjećuje svaku boru na suncem i solju izbrazdanu licu hrvatskog ribara i čini je veličanstvenom. Jer, kako sam kaže, to je „ljepota koja obvezuje, ljepota koja ulijeva sigurnost i povjerenje, puni srce i dušu i ona će navesti stranca da Hrvatsku osjeti svojom, a državi pomoći da se zaradom od turizma izdigne iz kategorije Beča, Praga i ostalih, vrlo vrijednih, ali ipak samo gradova.“

Njegove su fotografije više od dva desetljeća bile u službi promocije hrvatskoga turizma službenim kanalima. Posljednjih nekoliko godina više nije tako. Sve su ih, kaže, otpravili s njihovih mjesta, cijelu ekipu. Stoga današnju masu lijepih, ali bezličnih, lažnih fotografija Pervan ocjenjuje kao „plaćanje danka uhljebljivanju i radu onih koji rade samo za plaću“.

Tako se ne stvara brend, priča ni slika. Tako se, možda, ne stvara ni laž. No koliko fotografija, bila ona i kulturna, kakvom je naziva Pervan, može pomoći ako je laž koja isisava svaku natruhu identiteta ono na što svi svakodnevno pristajemo? Pervanovim objektivom uhvaćen je i jedan komin, što je u autora probudilo reminiscenciju na početke turizma, na konobe, slane srdele i sir iz ulja. Danas su ih, s tugom kaže, zamijenili kuhano vino i kobasice. Je li to autentično iskustvo? Nije. Ali je, ma koliko mi od toga bježali, jeftinije. I ponuđaču koji se brine samo o monetarnoj, umjesto i o ekonomiji doživljaja; i turistu koji se, iako uskraćen za kulturološki, gastronomski i enološki doživljaj, neće osjećati izigrano jer došao je po sunce i more. To je i dobio.

No, kako je iz publike ustvrdio Slobodan Prosperov Novak, lako za turiste. Svijest o bogatstvu kulture i tradicije treba podizati od najranije dobi, u svim oblicima obrazovanja. Samo će se stanovnici svjesni ljepota zemlje osjećati obaveznima da ih prenesu. A toliko nam važan brend, naposljetku, i ne stvaraju ljudi izvana.