Autentični istraživač forme

U Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, u povodu desetogodišnjice smrti jednog od naših najvećih kipara druge polovice 20. stoljeća Dušana Džamonje, priređena je izložba da podsjeti koliko je velik kipar bio. Izložba je nastala u suradnji s Galerijom umjetnina u Splitu, a kustos izložbe i autor kataloškog predgovora je Branko Franceschi, ravnatelj splitske Galerije umjetnina. Na izložbi su radovi iz obiteljskog fundusa, od kojih neka djela nisu nikada izlagana. Točnije, radovi su iz obiteljske ostavštine o kojoj se brine umjetnikov sin, Fedor Džamonja. Fedor je autor koncepcije i izbora djela za ovu prigodu. U Vrsaru se nalazi spomenički kompleks kipareve kuće s atelijerom i parkom skulptura o kojemu se skrbi Fedor, otvoren 1981. Mnoštvo je tamo skulptura, a kiparev sin trudi se kompleks pretvoriti u muzej. Na njegovoj je brizi i atelijer pokojnoga oca u Jurkovićevoj ulici 23 u Zagrebu. Dušan Džamonja živio je i radio u Bruxellesu, Vrsaru i Zagrebu. Prvu izložbu priredio je 1954, a dobitnik je brojnih priznanja za svoj rad.

Transformacija iz figurativnog u apstraktno

Na recentnoj izložbi u Umjetničkom paviljonu izložene su nikada ili rijetko viđene skulpture i crteži nastali od kraja četrdesetih do polovice šezdesetih, koji čine transformaciju iz figurativnog u apstraktno. Dobra je odluka da se izlože skulpture s prijelaza četrdesetih u pedesete godine, dakle rani radovi. To su bronce muških i ženskih figura izvrsne modelacije s jasnim akademskim prizvukom, snažnih i uvjerljivih volumena, gromke fizičke prisutnosti i sugestivna pokreta (Vodonoša, Sjedeća figura, Ležeća figura, Metalac, Kompozicija, Portret Sonje Džamonja, te Torzo II. i III.). Vrhunac te rane faze visoki je reljef muške figure Spomenik oslobođenju u Pazinu iz 1951. Jelen iz 1956. još je organska forma tijela, a već onaj iz sljedeće godine, 1957, Jelen korak je dalje u redukciji prema apstrakciji. To je jelen koji se davao kao nagrada publike na filmskom festivalu u Puli.

Kompozicija, 1953.  / Snimio Fedor Džamonja

Skulptura II, 1958.

Dušan Džamonja, hrvatski kipar (Strumica, Makedonija, 31. siječnja 1928–Zagreb, 14. siječnja 2009) upisuje Likovnu akademiju u Zagrebu 1945. Prve dvije godine studira u klasi Vanje Radauša, druge dvije u klasi Frana Kršinića. Diplomirao je 1951. u majstorskoj radionici Antuna Augustinčića. Bio je suradnik majstorske radionice Frana Kršinića 1951–53. Za njegovu karijeru osobito je bio važan nastup na 30. Venecijanskom bijenalu 1960, kada je nominiran za Grand Prix, i skrenuo na sebe pozornost međunarodne kritike.

Uz mnoge samostalne i skupne izložbe, treba istaknuti da su Džamonjine monumentalne apstraktne skulpture bile izložene na otvorenom javnom prostoru na Place Vendôme u Parizu, Praça de Commércio u Lisabonu, ispred Palače pravde u Bruxellesu i u londonskom Regent´s Parku te u Rijeci i Zagrebu. U početku je spomenute figurativne elemente svodio na dinamičke, napete oblike simboličnih značenja. Sklon tehničkim i oblikovnim eksperimentima, primjenjivao je uz klasične materijale drvo i broncu, novu kiparsku građu: željezo, aluminij, staklo, žicu i crni beton. Koristio se novim postupcima obrade. Skulpture je kovao, zavarivao ili gradio povezivanjem različitih materijala. Zahlađenje odnosa sa Sovjetskim Savezom 1948. stvorilo je preduvjete za oslobađanje od nametnutih kanona socijalističkog realizma u ikonografiji poratne umjetnosti. Hrvatska je rasadište neoavangardne umjetnosti. Osnovan je EXAT 51 (Bernardo Bernardi, Vjenceslav Richter, Ivan Picelj, Vlado Kristl, Božidar Rašica i Aleksandar Srnec).

U djelima nastalima nakon 1957. Džamonja je potpuno napustio i najmanji trag figuracije i prirode te gradio slobodne prostorne konstrukcije izvanredne geometrijske čistoće i organske vitalnosti, skulpture kompaktnih ili rasječenih kugla. U tom razdoblju radio je tzv. željezne tapiserije ili slobodne skulpture sugestivnog djelovanja. Osim monumentalnih skulptura od betona i ciklusa skulptura životinja razvio je specifičan izraz u tehnici spoja čavala i spaljenog drva. Upravo će kombinacija drva i željeza postati njegov zaštitni znak. Poslije i lanaca. U pedesetima stvara tako da u drvenu jezgru zabija nizove željeznih prefabriciranih čavala i time definira svoju znatno inovativnu, suvremenu i avangardnu osobnu invenciju, koja postaje jedinstven i prepoznatljiv način izrade skulptura. Taj jedinstveni dualni sustav potpuno je odmaknuo Džamonjin rad od figuracije, mimezisa i prirode i priveo ga ne samo apstrakciji nego i grupi svjetski relevantnih avangardnih skulptorskih istraživača forme i eksperimentatora. Vrhunac će ta dinamična nova metoda izrade meke drvene jezgre i tvrdoga metalnog oklopa doživjeti postupkom paljenja. Drvena ispuna paljenjem se pretvara u praznu unutrašnjost skulpture, a njezin taljenjem čavala povezan ogrtač postaje nova konstrukcija, novo skulpturalno tijelo koje se svjetlosnim efektima gotovo dematerijalizira i svakako postaje svevremensko i izvanvremensko.

Majstor spomeničke plastike

Engleski povjesničar umjetnosti Sir Herbert Read u svoju utjecajnu antologiju skulpture 20. stoljeća Povijest moderne skulpture uvrstio je Vojina Bakića i Dušana Džamonju među najveće svjetske kipare druge polovice 20. stoljeća. Džamonja je bio redoviti član HAZU od 2004, a dobitnik je nagrade Vladimir Nazor za životno djelo 2007. Poput Vojina Bakića i Džamonja je autor je mnogih antologijskih apstraktnih spomenika, nažalost danas zapuštenih i devastiranih, jer su spomenici partizanima i NOB-u. Izvrsnošću se ističu projekt spomenika strijeljanima u Jajincima, Beograd, iz 1957, projekt spomenika žrtvama Auschwitza iz 1958, Spomenik prosinačkim žrtvama u Dubravi, Zagreb iz 1959/60, projekt za komemorativno groblje u logoru Dachau 1959. te Dachau 2 iz 1964.

Izbor radova za obljetničku izložbu zatvara radikalno apstraktan monumentalni Spomenik revolucije naroda Moslavine u Podgariću kod Požege (1965–67). U središtu je stilizirano sunce izvedeno u koncentričnim aluminijskim prizmatičnim nizovima, a slijeva i zdesna šire se golema asimetrična krila, izvedena u armiranom betonu. Apstraktna je to predodžba božice pobjede Nike. Spomeničko rješenje uključivalo je i prostorno rješenje krajolika, a Džamonjino je postalo norma za postav spomeničkih kompleksa posvećenih partizanskoj borbi u Drugom svjetskom ratu. Još je izveo spomenike u Slavonskom Brodu (1951), Malom Lošinju (1955), Zagrebu (1960), na Kozari, BiH (1973) i spomen-kosturnicu u Barletti, Italija (s arhitekticom Hildegard Auf-Franić, 1970).

Izbor radova Dušana Džamonje izvedenih u pedesetim godinama, kojima su dodani i oni nastali nekoliko godina prije i poslije ciljanog razdoblja, podsjetnik je na razdoblje koje nije zanimljivo samo kao početak karijere karizmatičnog umjetnika već i kao trenutak u kojem se dogodio globalni pomak relevantne umjetničke produkcije od figuracije prema apstrakciji. Ozračje pedesetih pogodovalo je razmišljanjima koja su težila nadilaženju postojeće formule i stvaranju nove umjetnosti za novo poslijeratno doba. U suvremenim skulptorskim apstraktnim izričajima Bakić i Džamonja hrvatsku su umjetnost ne samo priključili nego i stopili s najaktualnijim svjetskim suvremenim tendencijama. Počelo je 1958, kada je zapažen Džamonjin apstraktni horizontalni šiljati reljef u jugoslavenskom paviljonu na EXPO-u u Bruxellesu, a i Bakićeva djela. Svijet je pohvalno pisao o dvojici radikalno inovativnih kipara koji djeluju u okrilju službenoga socijalističkog sustava Titove Jugoslavije.

Izložbu skulptura prate i crteži po zidovima, koji na uvjerljiv način upotpunjuju predodžbu postupnoga razvoja Džamonjine likovne misli, od figuracije prema laganoj redukciji, do potpunog apstrahiranja svih narativno-figurativnih elemenata i svođenja crte na plohi u čistu jednostavnu naznaku forme. Jednako će postupno Džamonja radikalizirati apstraktne kiparske forme, ne bi li u pedesetim i šezdesetim godinama stvorio jedan od markantnijih, stilski apsolutno originalnih i pamtljivih skulptorskih opusa hrvatske umjetnosti druge polovice 20. stoljeća.