Znanost, filozofija i duhovnost

Nedavno je objavljeno da je cijenjenu nagradu zaklade John Templeton ove godine dobio Marcelo Gleiser, šezdesetogodišnji teorijski fizičar brazilskog podrijetla trenutno zaposlen kao profesor fizike i astronomije na sveučilištu Dartmouth, Hanover, New Hamshire (dvanaesto sveučilište u SAD-u prema rangiranju iz 2018. koje provodi U. S. News). Nagrada zaklade Templeton iznosi oko milijun i pol dolara (više od Nobelove nagrade), a dosadašnji su laureati znanstvenici kao Sir Martin Rees, Freeman Dyson, ali i vjerski vođe kao što su Majka Tereza, Desmond Tutu i Dalaj Lama.

Gleiser je vodeći zagovornik stava da su znanost, filozofija i duhovnost komplementarni izričaji ljudske potrebe za razmišljanjem o tajanstvenom i nepoznatom. U 35-godišnjoj znanstvenoj karijeri Gleiser je pokrio razne teme kao što su ponašanje kvantnih polja i elementarnih čestica, kozmologija ranog svemira, dinamika faznih prijelaza ili astrobiologija, a objavio je stotinjak znanstvenih radova. Zašto je zanimljiv? Zato što govori o ograničenjima znanosti, o potrebi za poniznosti kod znanstvenika, o tome da su ljudi posebni, a uza sve to za sebe kaže da je agnostik, ali i da je ateizam nespojiv sa znanstvenom metodom. Gleiser često opisuje modernu znanost kao bavljenje misterioznim jer stalno otkriva nevjerojatnu jedinstvenost našega planeta i izvanrednu posebnost ljudskih bića koja su sposobna razumjeti važnost činjenice da su živa. Sam za nagradu kaže da ju je vjerojatno najviše dobio zbog svojeg zagovaranja skromnosti znanstvenika i općenite poniznosti prema znanju. Znanost jest predivna i čarobna, ali ima ograničenja i mi trebamo razumjeti te granice, a kada ih budemo razumjeli, znanost postaje duboka duhovna konverzacija s misterioznim o stvarima koje još ne znamo, rekao je u povodu dodjele nagrade. Postoji jasna razlika između znanosti i scijentizma kao prevelika povjerenja u znanstvene metode koji tvrdi da znanost može riješiti sve probleme. Npr. razvijete auto koji može sam voziti i vrlo brzo dođete do teških odluka koje znanost ne može riješiti, primjerice čiji ćete život prije sačuvati u slučaju nesreće, pješaka ili putnika u automobilu. O tome treba razgovarati s filozofima i etičarima, a nije vjerojatno da će svi doći do jedinstvenog odgovora. Odgovor može ovisiti i o kulturi iz koje osoba dolazi. U Japanu će se više cijeniti mudri starac, a na zapadu mladi čovjek koji još nije iskusio život. No ima čak i čisto znanstvenih pitanja na koja znanost ne može dati odgovore zato što odgovore dobivamo mjerenjima, a naši su mjerni instrumenti ograničeni. Postoje i fundamentalna ograničenja u samim mjerenjima zbog kojih nam čak ni najsavršeniji instrumenti ne mogu pomoći.

Marcelo Gleiser teorijski je fizičar  na sveučilištu Dartmouth

Npr. u fizici postoje relacije neodređenosti koje govore da ne možemo istovremeno mjeriti brzinu i položaj neke čestice na koju god preciznost želimo zato što samim mjerenjem jedne varijable utječemo na preciznost mjerenja druge varijable. Možda je razumljivije ako kažemo da ako želimo promatrati kako se neko izolirano pleme ponaša morate tamo doći i s njima živjeti. No vaša će nazočnost promijeniti ponašanje pripadnika plemena, pa ne možete izmjeriti ono što ste željeli.

Gleiser je zanimljiv i po tome što zastupa stav da je ateizam nespojiv sa znanstvenom metodom. Po njemu je ateizam kategorička tvrdnja koja izražava vjeru u nevjerovanje. Ne vjerujem iako nemam znanstvenih dokaza niti za ni protiv, jednostavno ne vjerujem. To je u suprotnosti sa znanstvenom metodom. U znanosti postoje hipoteze, a onda trebaju postojati dokazi za ili protiv da bi se hipoteza poduprla ili opovrgla. Agnostici s druge strane nemaju dokaza ni za ni protiv i ne daju konačne izjave u vezi s tim. Odsutnost dokaza nije dokaz odsutnosti kao što to mnogi novi ateisti pokušavaju progurati tvrdeći da je teret znanstvenog dokaza na vjernicima. Teret dokaza je na onome koji tvrdi da nešto postoji ili da ne postoji i da za to ima znanstvene argumente. Ivica Puljak nedavno je u emisiji Nedjeljom u dva rekao da, kada se počeo baviti znanošću, znanstvene ideje nije mogao primijeniti na religijske i to mu je bilo neodrživo. Dodao je da je nekoliko godina trajalo to razdoblje kada je od vjernika postajo nevjernik. „Nisam mogao pomiriti znanost i religiju“, rekao je Puljak. Ipak priznaje da mu zna biti dosta nezgodno razmišljati o tome da nakon ovog života nema više apsolutno ništa. Teška su to pitanja, a poniznost na koju ukazuje Marcelo Gleiser doista je osvježenje među znanstvenicima. Temeljna kritika Puljkova stava jest u tome da znanost i religiju nije potrebno miriti jer su u biti ono što Stephen Jay Gould naziva non-overlapping magisteria ili područja istraživanja koja se ne preklapaju. Možda je dobro objasniti zašto Gleiser nije toliko kritičan prema vjernicima kao što jest prema novim ateistima. Razlika je u tome da većina vjernika ne tvrdi da postoje znanstveni dokazi za postojanje Boga, nego samo indicije za to.

Gleiser je zanimljiv i po tome što kaže da proučavajući povijest Zemlje i života na njoj odmah uočavamo da je naš planet apsolutno nevjerojatan jer na njemu živimo mi svjesni toga da je život nešto posebno. Možda ćemo naći negdje život u svemiru, ali razumijevajući modernu znanost shvaćamo da je to toliko rijetko da smo praktično gledajući sami, iz čega proizlazi moralna dužnost čuvanja ovog planeta i života na njemu.