Vjeran Matičinu kairosu

Kraj ožujka u Matici hrvatskoj obilježen je u slavljeničkom tonu znanstvenim kolokvijem Stvaralački opus Igora Zidića, priređenim o 80. obljetnici rođenja Matičina bivšega predsjednika 27. ožujka u dvorani Jure Petričevića. Kao svojevrsni nastavak svečane proslave jubileja, započete prilikom obilježavanja Dana Matice hrvatske u veljači, prisutne je pozdravio predsjednik Matice hrvatske Stipe Botica iskazavši zadovoljstvo održavanjem skupa „zahvalnice“. Kao jedan od 24 dosadašnja predsjednika, ali i u drugim odnosima, Igor Zidić s Maticom je povezan dulje od pola stoljeća i za njega bi se moglo reći da je bitno njom obilježen. Veza nije nametnuta ni umjetno proizvedena, već je proizišla iz intimne povezanosti. Našli su se bez posrednika, onako kako se pronađu pravi prijatelji koji reagiraju na jedinstveni klik te ostaju povezani“, istaknuo je Botica.

Osim toga, Igor Zidić osjetio je, prihvatio i ostao vjeran Matičinu kairosu. „Veći dio svojih stručnih, umjetničkih i stvaralačkih potencijala darovao je Matici hrvatskoj i raskošno ih ugrađivao u njezin profil, učvrstio je njezinu snagu i učinio da bude važan integrativni čimbenik hrvatskoga kulturnoga i društvenoga života, odnosno kako je zapisano u jednoj Matičinoj povijesti, ‘sabiralište našega kulturnoga života’“, naglasio je između ostaloga predsjednik Matice hrvatske Stipe Botica.

Igor Zidić bio je predsjednik Matice hrvatske dvanaest godina / Snimio MIRKO CVJETKO

Živjeti Maticu hrvatsku

Prvi dio skupa moderirao je Matičin književni tajnik Božidar Petrač, a započeo je osvrtima bivših predsjednika. Akademik Josip Bratulić prisjetio se njihove generacije i poticajne stvaralačke atmosfere u kojoj su djelovali unatoč raznim pritiscima. Kako je istaknuo, Igor Zidić na svim je područjima bio snažno prisutan – u pjesništvu, afirmirao je one likovne pokrete, osobe i sl. koje su afirmirale hrvatsko poimanje svijeta jer svijet, kako je rekao,  doznajemo po riječima, po slikama, prepoznajemo ga po onom što je ostalo od starine i živi s nama i među nama, trajno. U tom smislu, bio je otkrivač ne samo hrvatske umjetnosti nego i hrvatskoga jezika i onoga što Hrvate čini Hrvatima, kazao je akademik Bratulić u pohvalu Igoru Zidiću i generaciji.

Skup je okupio eminentne hrvatske intelektualce i znanstvenike

Akademik Stjepan Damjanović prisjetio se pak suradnje sa Zidićem i njegova vođenja Matice hrvatske u izlaganju Pročitana knjiga, a ne stisnuta pesnica. Podsjetio je kako su dulje od Zidića, koji je na čelu Matice proveo dvanaest godina, po čemu se nalazi na visokom petom mjestu, bili samo Filip Lukas (17 godina), Ivan Kukuljević Sakcinski (15), Ivan Mažuranić i Jakša Ravlić (14), no važne je poslove Zidić obavljao i davno prije nego što je postao njezinim predsjednikom. S 27 godina postao je poslovnim tajnikom Matice hrvatske, suosnivač je i suredaktor časopisa Život umjetnosti, urednik Kola, a biblioteku toga časopisa uređivat će poslije. Od 1966. stalno je član Matičinih upravnih tijela, u vrijeme kada nastaje Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, kada se lome koplja oko rječnika dviju Matica. Ističe se i demontažom sudskoga procesa profesoru Ivanu Aliloviću, uredio je mnogo brojeva Hrvatskoga tjednika, a bio je i vrlo angažiran u Nakladnom zavodu Matice hrvatske.

Suvremeni hrvatski Parnas

O slavljenikovu pjesništvu akademik Tonko Maroević rekao je: „Izvorni i ushitni lirski glas Igora Zidića postupno je pao u sjenu njegova lucidnog, studioznog, opsežnog i gotovo sveobuhvatnog ispisivanja za sve obveznih poglavlja moderne i suvremene hrvatske likovne umjetnosti.“ Maroević se nije bavio stilističkom analizom ni ikonografskom inventurom impresivnoga poetskoga opusa, već mu se činilo plodnijim posvjedočiti iskustvo čitanja, pristrano se odazvati kao suvremenik Zidićeva poetskoga starta, uvjeren da je zbirka Uhodeći more, na samu koncu petoga desetljeća prošloga stoljeća, bila jedan od najvažnijih lirskih dometa suvremenoga joj hrvatskog Parnasa i da je, među prvima, obilježila optimalna svojstva nadolazećega književnog naraštaja, kako na razini nadovezivanja na vitalnu domaću tradiciju tako i u dubini poniranja u autentičnu osobnu simboliku i mitologiju, a posebno pak po suverenom ulančavanju u aktualne univerzalne tokove modernog senzibiliteta, istaknuo je Maroević

Mediteranizmom u pjesništvu Igora Zidića bavio se glavni urednik časopisa Kolo Ernest Fišer naglasivši kako je najveći dio njegova pjesničkog opusa, i to primarno na idejno-tematskoj i jezično-poetičkoj razini, duboko prožet kulturnom i širom duhovnom baštinom Sredozemlja. Najvećim dijelom pjesništvo je sabrano u knjizi Kost i gozba (u nakladi Matice hrvatske), te su uvrštene autorove pjesme nastale u vremenskom luku dužem od pola stoljeća, od 1957. do 2011. godine, a njezin priređivač, književnik Ivan Rogić Nehajev, obrise Mediterana skicirao je „u četiri poteza“ koje analizira Ernest Fišer. Književnik i kritičar Davor Šalat književnostilski je opisao Zidićeve lirske minijature, a Josip Brleković nastanak Matičine enciklopedije, „njihove zamisli, pokušaje i ostvarenja“. Moderator drugog dijela, Milan Bešlić donio je portret Igora Zidića, koji sagledava sveobuhvatni stvaralački opus u šest sastavnica, a to su pjesništvo, likovna kritika, knjiga eseja, zagovaranje vrijednosti, Zidić kao polemičar te šestom sastavnicom – njegovim djelovanjem u Matici hrvatskoj.

Moralno odgovoran intelektualac

Književnik Božidar Petrač govorio je o Zidićevoj knjizi Slučaj Alilović (izd. Matice hrvatske, OMH Grude), odnosno o montiranom političkom procesu koji se na okružnom sudu u Mostaru vodio protiv profesora hrvatskoga jezika i književnosti Ivana Alilovića, osuđena 1970. na tri godine strogog zatvora, optužena za poticaj na razbijanje „bratstva i jedinstva“ i na nacionalnu neravnopravnost. „Proces je izazvao velik odjek, a posebno se pratio u Hrvatskoj jer je in nuce ciljao na Maticu hrvatsku i na sve one intelektualne snage, kako u Hrvatskoj tako i u BiH, koje su u vrijeme partijskoga jednoumlja i boljševičke okoštalosti s jedne i pokušaja demokratizacije partije s druge strane, koliko su to prilike omogućivale, zagovarale, poticale i nastojale promicati demokratske vrednote poput slobode pojedinca i naroda, slobode govora i pisane riječi, višestranačja, tržišne privrede, ali i naslućivati i sanjati veću hrvatsku državnu suverenost“, rekao je Petrač. Tekst Igora Zidića, objavljen prvi put u Kolu br. 12. (1970), analizira informacije, otkriva neistine, kritički se osvrće na sve spise i lažne svjedoke. Zbog toga je pridonio smanjenju Alilovićeve kazne i ostaje kao nezaobilazan dokument vremena. U knjizi 2011. dodaje i niz autentičnih dokumenata.

Likovna kritičarka Sandra Križić Roban govorila je o likovno-kritičkom i kustoskom opusu, a ravnateljica Moderne galerije u Zagrebu Biserka Rauter Plančić osvrnula se na dvadeset godina svoga prethodnika koje je proveo na čelu te institucije, njegovu ostavštinu i na izložbenu aktivnost – velike retrospektive poput Vlaha Bukovca u Pragu (2000) ili pak u još neobnovljenoj galeriji Ede Murtića (2002) ili Ive Dulčića (2003). Istaknula je kako je u stalnom postavu Zidić izložio 670 stilski i kronološki povezanih umjetnina, što je bila velika novina u stoljetnoj izložbenoj praksi Moderne galerije. O Zidićevoj monografiji o slikaru Dulčiću u opsežnu izlaganju govorio je književnik Ivan Rogić Nehajev.

Ravnatelj Muzeja grada Rijeke Ervin Dubrović istaknuo je najvažnije aspekte Zidićeva rada i njegovu potrebu za novim vrednovanjem Bukovca kazavši da „pritom uvažava i pojedine specijalističke nalaze poput restauratorskih nalaza i kemijskih analiza. Takav mu je pristup omogućio cjelovito i iznimno produbljeno razumijevanje Bukovca i drugih predstavnika hrvatske moderne koji dugo neće moći biti nadmašen“, naglasio je Dubrović. Također je dodao da Zidić kao kritičar uvijek poseže za teorijskim konceptom i teorijskom potkrepom, a kao povjesničar prikazuje čak i već pomalo daleke začetnike moderne hrvatske umjetnosti kao suvremenike, a njihovu umjetnost kao živu i poticajnu.

Povjesničar umjetnosti Berislav Valušek naslovio je izlaganje Igor Zidić i likovna Croatia rediviva prisjetivši se svih riječkih poveznica i suradnji sa Zidićem, dok je o značenju Zidićevih likovnih kritika, ogleda i predgovora za srednju i mlađu generaciju hrvatskih povjesničara umjetnosti izlagala Iva Körbler. Nakon završenog studija, pomalo blokirani autoritetima, na trenutke su smatrali da sve ono što su naučili i alate koji su im bili dani ne smiju u potpunosti ili prečesto upotrebljavati te da su i dalje mladi kolege, koji će postati manje mladi u svojim pedesetima. „Zidićevo pisanje u tom smislu bilo je iznimno poticajno jer je njegov tankoćutni, uljudni pristup, s druge strane kroz tekstove i u vrlo preciznom odabiru vokabulara pokazivao tihi bunt pa čak i finu subverziju, i zapravo je mlađim kolegama koji su tek na početku djelovanja pokazivao autentičnu hrabrost.“ Istodobno ih je odredio, i pomagao im u djelovanju, književni sloj interpretacije, odnosno povezivanje književnosti i poezije, rekla je Iva Körbler. Osim radova svih prisutnih, u zborniku koji će pratiti kolokvij naći će se i doprinosi Marina Ivanovića o Zidiću i dubrovačkim umjetnicima te fra Vendelina Karačića, koji je rad naslovio Igoru Zidiću ‒ slavljeniku i zaslužniku u čast. 

I kako priliči svakom slavlju, zaključno je sam Zidić zahvalio na organizaciji skupa te svima koji su „putovali kroz njegove tekstove“ napomenuvši da ga je uvijek vodila namjera „što više nastojati i što bolje raditi“. Našalio se i da je jedna njegova profesija na skupu zaboravljena – a to je ona učenička, jer je profesionalni učenik cijeli život. „Što se mjesta tiče, moj je razred bila ova kuća – Matica hrvatska. Imao sam sreću da dođem mlad u nju i mogao sam sa od sebe mnogo obrazovanijima, a bilo ih je mnogo, učiti i izgrađivati se i nešto naučiti“, zaključio je Zidić.