U traganju za talentima

Tanja Radović, spisateljica koja se najprije afirmirala kao dramatičarka, a onda i kao autorica znanstvenofantastičnih priča, čini se da se ozbiljnije okreće prozi. Godine 2015. objavila je zanimljiv, kompozicijski složen roman Pitanje Nade u kojemu se bavi krupnim etičkim pitanjima s kojima je suočen suvremeni pojedinac, ali i svijet u kojemu se on zatekao, a sada se javlja romanom s pomalo začudnim naslovom Rent-a-talent. Čitatelju će, zacijelo, prva asocijacija biti rent-a-car – uopće onaj tip službi ili tvrtki za iznajmljivanje s kojima se ponekad u životu susrećemo: npr. rent-a-boat, rent-a-kombi, rent-a-video, rent-a-yacht koje navode Anić i Goldstein u svom Rječniku stranih riječi (1999). Pa ako se mogu iznajmljivati motorni čamci, jahte i druga plovila, automobili, kombiji i ostala motorna vozila, videokasete…, zašto se ne bi mogao iznajmljivati i talent? Nije baš uobičajeno, ali obećava.

Izd. MeandarMedia, Zagreb, 2018.

Roman se sastoji od šest poglavlja (Buđenje, Zameci talenata, Audicija, Probe, Premijera, Post festum) i Epiloga, ali je zapravo i poglavlje Post festum epiloškoga karaktera. U njemu se naime nakon glavnog događaja, premijere dramske predstave koju su pripremali i odigrali protagonisti romana, sumarno, u nekoliko rečenica, govori o njihovim daljim sudbinama. Osim toga, u tom poglavlju čitatelj doznaje da Danko, glavni lik romana, vlasnik i urednik izdavačke kuće Rent-a-talent, dobiva na čitanje i eventualnu objavu rukopis „romana u nastajanju“ Rent-a-talent. Autor rukopisa je Dankov kolega i prijatelj iz studentskih dana Dobroslav, koji se pod svojim imenom javlja i kao jedan od manje važnih likova romana, ali nije i njegov pripovjedač, nego je to narator u trećem licu, koji ne pripada romanesknom svijetu. Iako misli da to u romanu „nije on“, da nikad u životu nije bio „patološki ovisnik o talentu“, Danko smatra da je roman, unatoč povremenim površnostima, „suvislo sročen“. Njegova žena Dubravka nje bila najsretnija što joj se obitelj našla u romanu, „ali s obzirom na ironijski odmak od stvarnosti i popriličnu preradu, odobrila je njegovo izdavanje“.

Radnja romana zbiva se u Metropoli 2010, ali pripovjedač se često koristi analepsama i odlazi u protagonistovo provincijsko djetinjstvo, srednjoškolsku dob ili godine studija književnosti da bi povezao konce priče. Danko je od tasta naslijedio malu tiskaru, ali se nije snašao u poslovima: objavljivao je uglavnom zbirke pjesama mladih pjesnika koje nije mogao prodati, a recesija je njegovu firmu dovela gotovo na rub propasti – sve dok supruga nije uzela stvar u svoje ruke. Iznenadno i brzo vjenčanje kćeri, koju je silno volio, odjednom je osjetio kao odbačenost, kao prazninu i duhovnu pustoš. To je kod njega potaknulo staru čežnju za talentom koji je možda negdje duboko u njemu skriven, samo ga mora otkriti, da bi njime ponovno privukao pažnju kćeri. I ne samo kćeri. Za njega je talent „najvitalniji dio jedinke, onaj koji osigurava budućnost. Moglo bi se reći da je talent ona dodana vrijednost koja gura evoluciju naprijed.“ Osjećao je da u njegovu slučaju to nije poezija; sjeća se kako mu je još profesor na fakultetu rekao da su mu pjesme imitatorske i da je bolje da se prihvati nečeg drugog. Svijest o tome da dosad nije napisao ni jednu jedinu poštenu pjesmu godinama ga frustrira.

Pokušaj s kazališnom predstavom Genetovih Sluškinja završio je Dankovim potpunim razočaranjem (kao što je to bilo poslije i s pokušajem osnivanja rock-benda i kupnjom platna i slikarskog pribora) jer se pokazalo da se on ne snalazi ni s glumcima ni s tehnikom. No taj, središnji dio romana (poglavlja Audicija, Probe, Premijera), koji s jedne strane sadržava „rutinsku“ priču o tehnici pripremanja predstave sa zanimljivim detaljima o teatarskoj struci, a s druge strane priču o preljubu, o uvrijeđenom ženskom egu što žudi za osvetom suparnici, želi mužev povratak i precizno manipulira ljudima i interesima, pokazuje suvereno autoričino vladanje temom i terenom. Osobito je u tom dijelu romana autorica iskazala sjajan osjećaj za različite vrste i nijanse smiješnoga, od humora preko ironije do satiričnih žalaca. Komični efekti grade se jednom stiliziranjem idioma i južnjačkog temperamenta Dalmatinske zagore (Jelka i njezin muž Nediljko), drugi put neobuzdanom urbanom ironijom (Kiki i Laci), treći put javno iznesenim laskanjem i njegovim brutalnim potiranjem koje se ne izgovara glasno, ali se ono događa u svijesti sugovornika (Jela – intendantica Stuhlreiter). Kad ni nakon dvije godine kćerina braka ne bijaše unuka na pomolu, Danko gnjavi ženu da ispita situaciju:

„Ne znaju zašto ne zatrudni. Napravili su sve pretrage, svi nalazi su u granicama normale.“ „Pa hoće li štogod konkretno poduzeti?“ „Spremaju se iduće godine na veliko hodočašće – 800 kilometara pješke u Santiago de Compostela, moliti se sv. Jakovu, tako mi je rekla.“ „Ma nemoj mi reći! Od 800 kilometara pješačenja će ostati trudna?“ „Kaže da hoće, ako to bude Božja volja.“ „Baš se pitam tko će imati snage za seks nakon 800 kilometara.“ „Ne budi prizeman.“ „Ja to svoje dijete više uopće ne kužim.“

Cjeloživotna Dankova frustriranost potragom da u sebi otkrije koju vrstu talenta posjeduje, i da li ga zapravo posjeduje, završava u kršćanskoj retorici njegove kćeri: „‘Svijet koji opstaje, drži na okupu samo ljubav predanih. Talent je u tome’, kaže Valentina. Ispada da je Dankov najveći talent u neposrednom davanju, da bi drugi bili namireni, ispunjeni i sretni, bez obzira što on to nije.“