Snažna politička alegorija

U romanu Misa za grad Arras (izvorno objavljenu 1971) poljski autor Andrzej Szczypiorski piše o strašnim događajima između 1458. i 1461. u sjevernofrancuskom gradu Arrasu, koji je najprije poharala kuga usmrtivši gotovo trećinu stanovništva da bi potom uslijedio okrutni progon i ubijanje Židova te navodnih heretika i vještica, na koje su pomahnitala rulja i pohlepni, koristoljubivi pojedinci svalili krivnju za kugu u ubilačkoj i pljačkaškoj osveti. Događaje u prvome licu pripovijeda Jan, mladi učenik upravitelja grada, svećenika Alberta, koji predsjeda gradskim vijećem i donosi ključne odluke za funkcioniranje grada. Naturalističkom grubošću i iznimnom uvjerljivošću opisan je stravični pomor od kuge, ali i posljedična glad zbog koje se pučanstvo odaje kanibalizmu, a na kraju i ubilačkoj mržnji spram Židova u kojima pronalaze krivce za kugu. Istodobno u Arrasu traju zakulisne političke igre u borbi za prevlast koje ljudsku vrstu, već prikazanu nasilničkom i pohlepnom, dodatno opterećuju vlastohlepljem i gladi za moći, a sve pod krinkom proklamiranih uzvišenih ciljeva, s Bogom neprestano na usnama i pod „vodstvom Božje providnosti“. A kad su pobili sve Židove, ljudi su nastavili tražiti nove krivce među onima u kojima su prepoznali nedovoljnu revnost u vjerovanju, neprestano šireći spiralu ubojstava sugrađana, pa red dolazi i na pripovjedača Jana, dotad revna Albertova poslušnika. Riječ je o alegoriji, o oštroj kritici totalitarizma i staljinizma te socijalnih mehanizama koji vode proizvodnji i istrebljenju „unutarnjih neprijatelja“, pisanoj na podlozi prevlasti tvrdolinijaša u Poljskoj 1968.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2018.

Intrigantnost romana počiva i na osobi pripovjedača, koji nije ni pravednik, ni lišen amoralnosti, nego poslušnik i potrčko vjerskoga poglavara grada; Jan ne propituje opravdanost odluka nadređenog mu svećenika nego ih pokorno izvršava, čak i kad je riječ o odlukama o ubijanju ljudi. Tako Jan, tražeći opravdanje za svoju pokornost svećeniku Albertu, svoje postupke koji se kose s moralom pravda tzv. višim ciljevima, a krivnju za zločine drugih koje je podupro relativizira te ljude proglašavajući „oruđem u rukama Boga“. Njegovim riječima rečeno, „bio je kao svježi sir, miješan Albertovom rukom, na njegovu sliku i priliku“ i zato se silno iznenadio kad su u svom osvetničkom mahnitanju građani naposljetku i njega napali. Tek kada je i njegova koža stigla na red, on spoznaje pogubnost mentaliteta rulje, i tek nakon što je zatvoren i dok iščekuje odluku o svojoj sudbini on počinje analizirati svoje postupke. Pa uviđa da je sebe zauzdavao u protivljenju ubijanja onih koji su neosnovano proglašavani krivima i smaknuti jer je njegova „žudnja za jednoglasjem bila snažnija od žudnje za istinom“ i „jer naš osjećaj sigurnosti ne crpimo iz istine nego iz zajednice“.

Posredno, u alegorijskome ključu, autor govori i o funkcioniranju politike i vlasti, uz apostrofiranje poslušništva kao temelja svake vlastodržačke strukture, a ističe i spletkarenje, uključivanje u sustav amoralnih ljudi koji ne prezaju od laži o drugima kako bi ostvarili napredovanje i vlastite interese. Roman problematizira i koncept religijskog vjerovanja i s njime usko povezane sumnje (u kontekstu rigidnosti te kažnjavanja i zabrane skepse), a dotiče se i odnosa znanosti i religije, činjenične istine i vjere. Ni doušništvo Szczypiorski ne propušta prokazati i upravo kod toga alegorijski je sloj najmanje maskiran, a asocijacije na ondašnju situaciju u zemljama iza željezne zavjese najizravnije.

Gustim izričajem Szczypiorski sugestivno dočarava tjeskobno, pesimistično ozračje u naraciji zasnovanoj na kombinaciji dijaloga, pripovjedačeve refleksivnosti i kontemplativnosti te deskripcije garnirane detaljima. Tako npr. apostrofiranjem činjenice da pučanstvo iz sitnih slučajnosti (princ koji penjući se na konja stopalom zapne u stremen i zamalo padne) iščitava „loše znakove“ koji najavljuju nadolazeća teška vremena autor sugerira egzistencijalnu situaciju ljudi čiji su životi toliko obremenjeni teškoćama i lošim iskustvima, da je osnovna karakteristika njihova bivstvovanja – strah, strah od budućnosti, strah od izglednosti neke nove tegobe.

Roman je to od one vrste kod koje je značenje upisano u gotovo svaku rečenicu; slojevita proza koju je moguće doživjeti jedino vrlo pozornim čitanjem, gdje doslovnost sadržava sugestiju, proza s temeljem u višeznačnosti. A tomu je razlog u (političkome) vremenu u kojemu je roman pisan. Promatrajući roman kroz prizmu autorove biografije, osim kao osuda režima, Misa za grad Arras može se čitati i kao autorovo razračunavanje s vlastitim zabludama te se pripovjedač kojega događaji u kojima sudjeluje oblikuju i mijenjaju te on sebi priznaje svoje greške i krivnje može smatrati autorovim alter egom. Naime, Andrzej Szczypiorski (1928–2000) imao je vrlo buran život; sudionik je Varšavskog ustanka 1944, a kraj rata dočekao je kao zatvorenik logora Sachsenhausen. Nakon rata radio je kao novinar, upravitelj i urednik radija i dramaturg u kazalištu te savjetnik veleposlanstva u Danskoj. No 1968, kad vlast preuzimaju tvrdolinijaši, odlazi u opoziciju, priključuje se sindikatu Solidarnost te biva interniran, pa odlazi u inozemstvo, gdje objavljuje sve do 1989. No lustracijski procesi otkrivaju da je 1950-ih surađivao sa Službom sigurnosti, u kontekstu čega Misa za grad Arras zadobiva nova značenja, u smislu autorove osude vlastite svojevremene zaslijepljenosti ideologijom.