Sfumato u Palmi

Ciklus Sfumato Zbora HRT-a u korizmi se preselio u baziliku Srca Isusova. Za izvedbu izabranog programa 12. ožujka u goste je pozvan i Oratorijski zbor crkve sv. Marka, Cantores Sancti Marci. A sve to pod vodstvom dirigenata Tomislava Fačinija i Jurice Petra Petrača. Ponekad i u zajedničkoj, koordiniranoj akciji u drugom djelu s rasporeda. Duhovni zvuci boje i oblici – kako je svojedobno dalekosežno upotrebljivo ciklus dobio podnaslov – na korizmenom koncertu u prepunoj crkvi predstavili su Miserere Srećka Bradića, potresno djelo praizvedeno 2016, a potom i ambiciozne, pomalo šarmantne pa i dugočasne ratne krugove, War Circles Georgija Sztojanova. S jedne strane zgusnuto intimno ozračje skrušene glazbene slike, pogleda iz osobnog plana kao u Bradića, s druge pak pokušaji sveobuhvatnijeg „razmatranja“ užasa rata kroz izabranu pjesničku riječ sablasno isprekidanu izricanjem broja stradalih kroz osam stavaka Sztojanova.

Zbor HRT-a, dirigent Tomislav Fačini i zboristi u bazilici Srca Isusova / Snimila Marija Štilinović

Mračni ugođaj i krik skladbe Miserere Srećka Bradića na tekst psalma Miserere mei, Deus, smjena stalnih napetosti velikih dinamskih raspona i duboko proživljena tihog vapaja na rubovima čujnosti, vokalno razvedena u mnoštvu dionica blisko načinu starih majstora, impresivno zaokupi slušatelja intenzivnim glazbenim ruhom izbranoga pokajničkog teksta psalma. Osobni, iskreni ton – u kojoj se diskretno navodi i jedno od najslavnijih uglazbljenja istoga teksta, ono Gregorija Allegrija iz 17. stoljeća – skladbi daje inspirativna posveta oboljeloj majci. Sažeta do bola u smjenama izrazite ekspresije, slušatelje je u najtišem kraju također ostavila u zgusnutoj tišini.

Veće ambicije, a ipak u nekom pop-ozračju koncentriranu na malo teatarskog efekta pokazalo je osam stavaka War Circles Georgija Sztojanova (1985), skladatelja bugarskoga podrijetla odrasla u Mađarskoj, koji se još neprekidno usavršava na Kraljevskom konzervatoriju u Haagu u klasičnom pjevanju i dirigiranju. Sztojanov je cjeloživotno obrazovanje shvatio ozbiljno, baš kao i neku vrstu poslanja u objedinjavanju raznih utjecaja, obrada kompozicija raznih važnih skladatelja prošlosti. Tako niz raznorodnih i vješto objedinjenih stavaka počinje s obradom himne Hear My Prayer, O Lord Henryja Purcella, narodnih pjesma, stihova slovenskoga pjesnika Alojza Gradnika ili pak stiha „Mi smo ljudi“ iz Posljednje pjesme Antuna Branka Šimića, Evanđelja po Luki... U taj konglomerat htijenja i razmještanja dva zbora što upućuje na daleku venecijansku tradiciju kobno se upleće izgovor broja stradalih u Prvom svjetskom ratu, koji nazivaju i Velikim ratom. Kompoziciju velikih htijenja i efektne gotovo teatralne geste završava stihovima pjesme Gledanje tame engleskog pjesnika Ivora Bertieja Gurneyja, koji se pita hoće li svoj omiljeni preludij doživjeti jednako i nakon prolaska kroz ratno ludilo i okrutnosti. Sztojanov na kraju War Circles Chopinov Preludij u e-molu, op. 28 povjerava nježno oblikovanu zboru, ljudskom glasu. U svim tim dobrim namjerama i nekoj vrsti antiratne poruke u ciklusu War Circles, ipak se razabire lagana kalkulacija i težnja dopadljivosti i efektnosti. A tako predstavljena sva tragedija rata potpomognuta jakim stihovima postaje nalik talentiranoj i pomalo djetinjastoj antiratnoj deklaraciji sukladno današnjem dobu neprestanog šarmiranja. Odlično pripremljena oba zbora – HRT-a i Sancti Marci – svoje su ne baš lagane zadaće ispunili savjesno i sugestivno.