Rijeka zove London

Kad su u proljeće 1978, u klubu talijanske zajednice Circollo (pred četiristotinjak posjetitelja) riječki Parafi održali prvi službeni nastup, vjerojatno se nisu zamarali mišlju o tome što će se dogoditi u dalekoj budućnosti, četrdeset(!) godina poslije. Ako su hipiji i pankeri imali išta zajedničko, to bi se moglo svesti na paradigmatski povik Jima Morrisona iz klasika Doorsa When The Music’s Over: Želimo svijet, i želimo ga sad!

No, četiri desetljeća poslije, sad se pretvorilo u obljetničko nekad. Nostalgija pomiješana s ponosom obuzima nekadašnje pankere s prve crte bojišnice, ali i sve ostale, a diskografska industrija nastoji kapitalizirati na nakupljenoj čežnji za odavno prohujalom adolescencijom i vremenima u kojima je subverzivni akt protiv establišmenta bio nezamisliv bez električne gitare i tri treštava akorda. Uzmemo li u obzir domaću i stranu scenu, na području pankerske supkulture ova je godina obljetnička u dvjema simboličkim točkama: prva se, dakako, odnosi na pionirske dosege Parafa, a druga na četrdesetu godišnjicu izlaska možda najboljeg (post)pank-albuma u povijesti: London Calling grupe The Clash.

U nedavno objavljen četverostruki boks Parafa Sabrana djela 1976–1987. ubačena su sva tri njihova studijska ostvarenja: A dan je tako lijepo počeo, Izleti i Zastave, te koncertni album Paraf Live – dakako, uz prošireni sadržaj koji uključuje mnoštvo bonusa (singlovi Rijeka / Moj život je novi val, Fini dečko / Tužne uši). Slušajući ih danas, jasno je da su mnoge ključne snimke, poput Narodne pjesme, zadržale zapanjujući dozu vitalnosti. Energetski naboj, hrabrost i lucidnost očito nisu bile tek osobine mehanički preuzete od londonskih kolega. Debitantski album A dan je tako lijepo počeo autentičan je, istinski provokativan, ironično obojen i artikuliran iskaz nakupljenih urbanih i političkih frustracija, te donosi, prema službenoj bilješci, „slobodan pristup tabuima malograđanske mediokritetske svakodnevnice“.

Kultni album The Clasha

Nije stoga pretjerana ocjena komentatora koji tvrdi kako izlazak sabranih djela Parafa ima „funkciju bilježenja važnog dijela kulturne baštine“ jer riječ je o skupini koja je „ključno utjecala na glazbena zbivanja nekadašnje države. Krajem 70-ih i ranih 80-ih inaugurirali su i kreirali prekretnicu u poimanju i prakticiranju popularne glazbe kao i njezine uloge u društvu.“

Dakako, njihova je uloga odavno premašila skučene okvire pankerskog i novovalnog leksika svojega vremena, uz opus koji je pretkazao razvoj Rijeke kao stalnoga glavnog grada rokerske Hrvatske. Njezin glazbeni ID teško je, ili gotovo nemoguće, definirati ne uzevši u obzir subverzivnu akciju Valtera Kocijančića, Zdravka Čabrijana i Dušana Ladavca. Kad je tročlana postava korjenito promijenjena i kad je na čelo izbila Pavica Vim Cola Mijatović, Parafi su izgradili drukčiju – ali donekle logičnu – konstrukciju, prilagodivši se hladnijem novovalnom jeziku osamdesetih. No prva je faza presudna. Nije slučajno da su Parafi 1980. odabrani kao predgrupa na zagrebačkom koncertu londonskih pankera The Ruts.

Očevi pank-pokreta u Hrvatskoj

Istovremeno, svijet glazbe bilježi okruglih četrdeset godina od izlaska monumentalnog albuma London Calling, koji je The Clash uvrstio među prvorazredne popkulturne fenomene druge polovice 20. stoljeća. Zbog čega se taj album, ali i neke druge točke njihove karijere, i danas smatraju važnima?

Prije svega, njime su The Clash prestali biti pank-bend i postali rock-bend zajedno sa svim obilježjima bez kojih je taj termin nezamisliv. Tijek upijanja raznovrsnih utjecaja koji su oblikovali i modificirali zvuk odvijao se postupno, a kulminirao 1979. tijekom američke turneje na kojoj su nastupali s rhythm and blues, te country-rock izvođačima kao što su Joe Ely, Screaming Jay Hawkins i Bo Diddley. Fascinacija američkom roots-glazbom te klasičnim rock and rollom, s nekim elementima soula, pa čak i jazza (Jimmy Jazz) – sve je to važno u makar površnoj analizi strukture njihova trećeg LP-a London Calling.

U prvim godinama rada The Clash su (kako napominje i autor knjige Punk, pokojni hrvatski rock-kritičar Darko Glavan), postali neslužbena savjest pank-pokreta. U tematski fokus ugrađeni su svakodnevni motivi sumorne engleske svakodnevice, no bez obzira na to progovaraju li o egzistencijalnim problemima suvremenih adolescenata ili o pukotinama u društvenim odnosima u najširem smislu, The Clash djeluju jednako uvjerljivo. Iako su njihove najbolje pjesme energične, izravne i lišene nepotrebnih dekoracija, grupa nikada nije zazirala od naglašeno melodičnih, uredno aranžiranih i prohodnih brojeva. Estetiku reggaea preuzeli su zajedno s njezinom pobunjeničkom estetikom, ali su postupno usvajali i sve ostalo čega su se, na simboličkoj razini, klonili, pa i grozili tipični pank-revolucionari – uključujući i klasični rock. Sve te strateške odluke činile su soundtrack njihova glazbeničkog sazrijevanja i odrastanja, i sve se to savršeno uklopilo na prijelomnom albumu karijere.

No London Calling – objavljen na samu prijelazu sedamdesetih u osamdesete – nije bio samo najimpresivniji diskografski istup The Clasha nego i jedna od najvažnijih karika u razvoju britanske i svjetske suvremene glazbe. Bilo je to mjesto gdje se estetika novog vala, energija panka i opuštenost reggaea susreću u najprirodnijem kontekstu. U njihovim se pjesmama zrcali negostoljubiva Britanija s kraja sedamdesetih, puna nezaposlenih, beznadnih i ciničnih mladih ljudi.

Desetljećima poslije, ta glazba zvuči jednako vitalno. Od uvodnog rifa apokaliptične naslovne pjesme (London calling to the faraway towns / Now war is declared and battle come down) do pop-rocka Train In Vain; od rockabilly-skladbi kalibra Brand New Cadillac do rhythm ‘n’ bluesa poput Hateful, The Clash su sve adute stavili na stol. Čak je i omotnica bila intrigantna: slavnu fotografiju koja prikazuje Paula Simonona s bas-gitarom u punom zamahu potpisala je fotografkinja NME-a Pennie Smith, a dizajn ovitka izravan je hommage Elvisovu prvijencu iz 1956. S kristalnom produkcijom Guya Stevensa, London Calling nadrastao je pankerski kontekst unutar kojeg je nastao i postao jedan od stupova modernoga rocka.

Potkraj sedamdesetih The Clash su, drugim riječima, uspjeli pomiriti svoje politički motivirane pankerske stavove s korijenskom glazbom najraznovrsnijih oblika. Tako su proširili područje djelovanja te (poput Parafa u Hrvatskoj) nadrasli žanrovska ograničenja utisnuvši u tkivo rocka trag vjerojatno dublji od traga ijedne druge grupe njihova profila i generacije. Iako su i nakon toga stvarali zanimljivu glazbu, The Clash više nikada neće zvučati tako fokusirano – poput dobro uigrana, inteligentna i motivirana ljudskog stroja.