Riječki operni pir

Rijeka se snažnim, dobro promišljenim i u svim segmentima kvalitetnim programom opernih naslova u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca proteklih sezona priprema postati ne samo Europska prijestolnica kulture 2020. nego i prava svjetska operna meka. Pod naslovom Rijeka –turistička operna meka ovih je dana i predstavljen program nove sezone, kada će u jesen 2019. na predstave opera iz Puccinijeve trilogije (Madama Butterfly, Tosca i La Bohème) u grad koji teče stići čak tri tisuće njemačkih turista. Prethodnu je trilogiju iz protekle sezone (Verdi–Shakespeare–Surjan (Otello, Macbeth i Falstaff) u posebnoj opernoj pretplati gledala i publika tršćanskog Teatra Verdi uz pohvale i aklamacije tršćanske glazbene kritike. To su tek neki pokazatelji da se Riječka opera uistinu pozicionirala na kulturnu mapu svijeta, a svaki novi dolazak na neku njezinu premijeru dodatno potvrđuje njezin položaj na samu vrhu hrvatske operne scene.

Sopranistici Anamariji Knego
uloga Susanne bila je prva
iz Mozartova opusa u karijeri / Snimio Dražen Šokčević

Iz tog su razloga možda naša očekivanja od tog ansambla i najnovije premijerne produkcije Mozartove opere Figarov pir bila i prevelika. Riječ je o kamenu temeljcu opernog repertoara, remek-djelu genijalnoga skladatelja na bravurozno sročen libreto Mozartova omiljenoga tekstovnog suradnika Lorenza da Pontea koji se ne smije olako shvatiti. No čini se da je inače vrlo spretna politika kuće da broj premijera poveća raznoraznim koprodukcijama sada žrtvovala kvalitetu jednog svojeg važnog elementa – režije. Šteta što se toga nije prihvatio sjajni operni redatelj, intendant Zajca Marin Blažević, već je prihvatio prijedlog jednog od koproducenata, amsterdamske zaklade Punto Arte i tršćanskog Piccolo Festival del Friuli-Venezia-Giulia, da djelo režira Švicarka Eva Buchmann.

Njezin je stil mizanscene oprezan i uštogljen, što nije odgovaralo djelu koje pršti od dinamike, nadmudrivanja i neočekivanih obrata te traži neprestano treperenje na sceni u skladu s karakterom glazbe u vokalnim dionicama i orkestralnoj rupi. Možda to odgovara nekoj manjoj opernoj produkciji i publici koja nije navikla na inače vrlo dinamične, originalne i uzbudljive režije kakve obično vidimo u Rijeci. Pala je prva žrtva neadekvatnih i neravnopravnih koprodukcijskih partnera čije strane nije moguće uvijek kontrolirati.

Redateljici nije išla na ruku ni neutralna, ali nezgrapna scenografija po kojoj su se izvođači s mukom penjali i spuštali bez jasna razloga i objašnjenja. No vizualni su aspekt izvedbe ovdje spasile domaće snage, skladno stilizirani povijesni kostimi s maštovitim detaljima Manuele Paladin Šabanović, kao i razrađena povijesna koreografija Oksane Brandiboura Kožul, koja se potrudila da operne pjevače nauči dvorskim plesovima iz Mozartova doba. Šteta što iz koprodukcijskog paketa nismo u Rijeci mogli doživjeti nizozemskog dirigenta Jana Willema de Vrienda, specijalista za povijesno osviještenu interpretaciju Mozarta, koji je pripremao prvu premijeru ove produkcije početkom sezone u Italiji (u dvorcu koji je vrhunski ugostiteljski objekt Castello di Spessa u općini Capriva del Friuli).

Tumač Vrtlara iz te produkcije sada je u Rijeci dobio priliku da izvede naslovni lik, ponosnog slugu i ženika Figara: riječki bas-bariton izraženih glumačkih sposobnosti Dario Bercich nakon desetak godina pjevanja epizodnih likova napokon je iskazao svoje neupitne glazbenoscenske sposobnosti kao interpret novoga doba. Podjelu većinom sastavljenu od interpreta unutar kuće divnim je glasom predvodila sopranistica Anamarija Knego kao izvrsna Susanna, što joj je bila prva Mozartova uloga u karijeri. Za razliku od „tankih” glasića koji se inače čuju u toj ulozi, ova je umjetnica nakon velikih uloga iz opera Verdija, Puccinija, Čajkovskog i Zajca, donijela svježinu i punokrvno otpjevala svaki ton recitativa, dueta, arija i ansambala kompleksnoga lika grofičine sobarice. Mogla bi jednako dobro pjevati i ulogu Grofice Rosine, u kojoj smo čuli sopranisticu Ingrid Haller, za dvije najopernije arije u operi pomalo suzdržana koncertantnog zapjeva.

Čisto i stilski adekvatno zvučao je mezzosopran Ive Krušić u ulozi u hlačama adolescenta Cherubina, dok je jedinome strancu u podjeli, talijanskome baritonu Olivieru Giorgiuttiju za Grofa Almavivu nedostajalo dubljeg registra. Ako sudimo po najsitnijim karikama produkcije, njezina je snaga neupitna, jer su najblistaviji djelići skladnog vokalnog mozaika bili sve redom sjajni interpreti manjih uloga, Olga Kaminska (Marcellina), Slavko Sekulić (Dr. Bartolo), Sergej Kiselev (Don Basilio / Don Curzio), Morana Pleše (Vrtlareva kći Barbarina) i Luka Ortar (vrtlar Antonio). Izvedbom je ravnao gost iz Italije Stefano Rabaglia, koji je u posljednji tren prošle sezone od Dunje Vejzović preuzeo dirigentski štapić na premijeri Bellinijeve Norme te se još jednom pokazao kao solidan i pouzdan dirigent pred riječkim opernim ansamblom, zborom i orkestrom.