Potraga za identitetom i ljubavi

Film Tranzit njemačkoga redatelja i scenarista Christiana Petzolda nastao je prema istoimenome romanu (1942) Anne Seghers i djelotvorno nastavlja tematske preokupacije toga sve važnijega filmskoga autora. Petzold je u film ušao na prijelazu iz 1980-ih u 1990-e s nekoliko kratkih filmova – eksperimentalnih, dokumentarnih i igranih. A sredinom toga desetljeća započeo je i s radom na televiziji. Prvi dugometražni igrani film Die innere Sicherheit (2000) naznačio je kolike su mogućnosti Christiana Petzolda. Pritom ne treba zaboraviti da je Petzold, uz Angelu Schanelec i Thomasa Arslana predstavljao prvi val tzv. berlinske škole, autora koji su u svojim ostvarenjima snažno percipirali društveno stanje Njemačke nakon ujedinjenja 1990, apostrofirali realistički prosede pa čak i politički film. No za razliku od Angele Schanelec i Arslana, Petzold je bio sklon i restrukturiranju i redefiniranju modela žanrovskoga filma, napose melodrame i noira. Tako je primjerice melodrama televizijski film Wolfsburg (2003), dok je Jerichow (2008) neizravno utemeljen na tvrdokuhanom romanu Poštar uvijek zvoni dvaput (1934) Jamesa M. Caina – više puta adaptirana u film, kazalište, radiodramu pa i operu.

Teško razrješivi romantični trokut

Već su filmovi 2000-ih naznačili kvalitetu Petzoldova autorskog iskaza. Redovito su sudjelovali na uglednim filmskim festivalima, hvaljeni od kritike i često nominirani ili nagrađivani. U ovome desetljeću pak bilježimo tri sjajna filma, kako je sam autor naznačio svojevrsnu trilogiju o ljubavi u vremenima represivnih sustava. Dok film Barbara (2012) kronološki određen godinom 1980. obilježava suprotnost Istočne i Zapadne Njemačke, izvrsni noir Feniks (2014) zbiva se u Njemačkoj nakon Drugoga svjetskog rata, s teškim bremenom holokausta.

Ta je trilogija dakle uvjetovana odnosom prema prošlom, a Feniks i Tranzit i nasljeđem najvećega ratnoga sukoba u povijesti čovječanstva. Adaptirajući književni izvornik nastao tijekom rata, Petzold se odlučio za izniman stvaralački postupak. Priču o Židovu Georgu (Franz Rogowski) koji je pobjegao iz koncentracijskoga logora i iz Pariza bježi prema Marseillesu ne bi li izmakao sve žešćem pritisku okupatora, Christian Petzold scenografski i kronološki premješta iz povijesnog u suvremeno, stvarajući pritom dvostruki kontekst – ratni pod bremenom nacizma i fašizma i trenutni obilježen imigracijom i usponom neonacizma. Bježeći, slučajno dolazi do dokumenata, viza i neobjavljenoga romana pisca Weidela, koji je počinio samoubojstvo, a zatim i nenamjerno preuzima njegov identitet. Pritom sreće piščevu ženu Marie (Paula Beer) koja traga za suprugom, ali je u usputnoj vezi s liječnikom Richardom (Godehard Giese). Romantični se trokut dakako ne može razriješiti jer Marie ne vjeruje da je njezin suprug mrtav. Georg pak postaje svojevrsni surogat oca dječaku Drissu (Lilien Batman) koji živi s gluhonijemom majkom Melissom (Maryam Zaree), očito ilegalnim useljenicima. Krećući se neprestano od hotelske sobe preko konzulata i stana useljenika pa sve do liječnikova stana, Georg često zastaje u kafiću čiji je vlasnik i izvanprizorni pripovjedač. Osjećaj nepripadnosti prostoru uvjetovan je izraženom prijetnjom, baš kao i protagonistova potraga za stvarnim identitetom, ali i emocionalnom povezanošću s Marie.

Neprestano preklapanje konteksta dvaju razdoblja, njihovih sličnosti i razlika, filmski su okvir u kojem se kreću središnji likovi. Izvrsna gluma svakog od njih receptor je ulaska u višeznačnu filmsku građu, pregledan, ali i retoričan Petzoldov redateljski postupak obilježen zagasitim koloritom snimatelja Hansa Fromma. Kritički osvrti Tranzit povremeno duhovito označavaju kao remake Casablance kroz prizmu Franza Kafke, a povlače i usporedbe sa stvaralaštvom autora kao što su braća Dardenne ili pak Aki Kaurismaki, poglavito njegovim filmom Le Havre (2011). Potpisnika ovih redaka barem ovlašno podsjeća na dva romana njemačkoga pisca Ericha Marije Remarquea, Slavoluk pobjede (1945) i Priča iz Lisabona (1962), s time da se ni u kojoj od mogućih referencija Petzold ne iskazuje nimalo eklektikom već sasvim samosvojnim autorom čije oblikovanje građe, izvedba, stav i očitovanje zadanoga konteksta Tranzit kao i čitav njegov opus podižu do visokoga praga kvalitete.