Poesia divina

Otkako je Antun Branko Šimić oslobodio hrvatsku liriku, omogućivši joj bujan razvoj u metrikama slobodnoga stiha, i hrvatska religiozna poezija (a ne zaboravimo da je Šimić kao mladac započeo objavljivati u katoličkoj Luči), poglavito od Sudete, preko Storova, Klarića, Lendića i Kosa, do Adamić, Preisler, Bubala, Goluba, Petričević, Rabara i drugih zasijeca ploviti tom pučinom. Među njima u naše vrijeme Ivna Talaja posve je osobita plavca. Rođena u Makarskoj 1967, dosad je, prije zbirke Genezaretske vedrine, objavila pjesničke knjige Nebeska radost (1996) i Otisak neba (2004).

Izd. OMH u Makarskoj, 2018.

Naslov konotira Genezaretsko odnosno Galilejsko ili Tiberijadsko jezero (Kineret). Isus se tu s apostolima odmarao i ribario, stišao oluju, po njemu su on i Petar hodali, pokraj njega održao je govor na Gori i čudesno nahranio tisuće. Osim toga, kroza nj protječe Jordan, rijeka Isusova krštenja i objave. Drugim riječima, Genezaretsko jezero mjesto je epifanije, čuda i Radosne vijesti. Njegovo ime u naslovu upućuje na autoričinu primarno kristovsku liriku, u koju uvodi prvi ciklus, Tajna je u Imenu. A sva je ta lirika naglašeno intimistički situirana, kako se može, primjerice, uočiti u pjesmi Rabbi: „tražila Te / moja pjesma / s nijansama čežnje // pronašla Te / u plavičastim mislima / Genezaretskog jezera // upila Te / u vedrom spokoju / slojevite tišine // ponijela Te / u odjeku ljubavi / dušama koje su izgubile krila“. Pjesnikinja će posegnuti i za drugim tematima, primjerice u ciklusu posvećenu Gospi („plahovita Prisutnost“) ili svecima („siluete svetih“), no kristovska srčika u osi je njezina pjeva.

Tražimo li pak središnju misao zbirke, ujedno cjeline njezine poezije, možemo je naći u stihu: „Misao o Bogu zapisala se svjetlošću“ (Ushit). Bog se, upravo danteovski, otkriva misterijem Svjetla, pa u zbirci prevladavaju imenice i atributi svjetla: svjetlost / svijetlo / svjetlosno, bljesak / blistanje / razblistavati, odraz, vedrina, bistrina, prozračnost, prosvjetljenje, sunce... te bogata sinonimna i metonimijska supsemantika: nijanse, srebr(n)o, zlatno / zlatost, plav(etn)o, bijelo, zeleno, crveno, žuto, ljubičasto, svitanje, oči, vidjeti / vidljivost, pogledi / gledati, jasnoća, sjaj, kristal, budnost, nijanse, Nebo... Tako sazdana, lirska njezina „molitva se prostire u svjetlost“ (Zahvalnost); Kristove su ruke „svjetlosni zagrljaj“ (Tvoje ruke), a euharistija „prvobitno svjetlo“, kojim je Bog iznutra razblistava (Euharistija). Ona se pritom, rekosmo, ne ustručava riječi, sintagmi i slika intimističkoga značaja (pozorniji će čitalac naći u tome doticaj s pjesništvom s. Anke Petričević, da ne idemo dublje i dalje, primjerice k Sv. Tereziiji Avilskoj): Kristov osmijeh traži svoj odraz na njezinu licu (Nazarećanin), razblistava je iznutra i bdije u njoj (Euharistija), trenuci prije sna u molitvi donose joj mekoću njegova glasa (Jasnoća), ide u širinu Njegova zagrljaja (Otkrio me je), svjetlost čuva Kristove poglede u njezinim očima (Slike ljubavi), Njegovo ime prolazi kroz njezino ime (Beskrajna pjesma)… Pjesma Isus i ja sva je izraz te intime: „u bistrini molitve / u produženoj šetnji čežnje / riječi imaju glas ljubavi / a pogled nijanse blagoslova // sva sam od neba i prozračnosti / jer / nas dvoje / opet / umnažamo radost“. Ući u to otajstvo nije moguće bez čežnje za sve dubljom spoznajom ljepote Boga, jer „čežnja je sudbina duše koja je jednom spoznala Božju ljepotu“ (Sv. Bazilije).

Taj raspon svjetloznaka i svjetlotvora motivski određuje pjesnikinjin doživljaj mističnog osobnog odnosa između bića i Bitka, sebe i Boga. U toj stvaralačkoj kongruenciji Bog je neposredni kreator pjesničke moći i iskustva, a poezija čvrsto konstituirana u Riječi: Krist „obični prah misli / svakodnevno pretvara / u čudesni prah poezije“ (Njegov dar); „vjera / nadmoćna i tiha / savršenom lakoćom / u ritmičkom ugođaju / svjetlošću piše pjesme“; „poezija je trajanje / hodočašće pripadanja Tebi“ (Na putu za Betlehem), „pjesma s dna duše zaljubila se u Nebo i odletjela“ (Prepuštanje); ona je „maslina iz Getsemanskog vrta, koja je upijala Spasiteljevu agoniju / .... cedar koji je vidio bljesak uskrsnuća“ (Neobična pjesma). Ona u sebi ćuti „Nebeski pečat / dubok i savršen // u čudesnoj blistavosti / kroz njega me skuplja sreća // i eto poezije“ (Nebeski pečat). Njezini „stihovi... vide nevidljivo“ (Milost) i zato je poezija dar „dubok i savršen...“, koji se kao dar uzvraća: „poezija grli Tebe“ (Blizina).

Lišena patetike, ali uzvišena, ova pjesnički autentično komponirana, a izrazom komprimirana „Bogomdana i Bogudana“ riječ, da se poslužimo Golubovim pojmovima, sljubljuje se u lirski „pjev, čist i nepomućen“ (J. S. Rabar). Ova poezija nije tek „u sjeni Transcendencije“ – ona je neposredno pod njegovim Svjetlom, čijim nas krugovima Ivna Talaja provodi poput Beatrice. Iz toga prošastva rađa se jedinstvena – Poesia Divina!