Ograničena banalnost zla

Delikatno je pisati o predstavi kojoj su tema zlo i zločini rata. Pogotovo u Hrvatskoj u kojoj se to na različite načine doživljava i mjeri. I u kojoj si neki uzimaju pravo da sude zlu i kada iz zle namjere i zlopamćenja to čine, kada optužuju neistomišljenike jer nisu dovoljno snažno osudili ono što oni drže zlom i zločinom. Tako se ponašaju i kada su u pitanju zločini Drugoga svjetskog rata, koji su tema projekta Eichmann u Jeruzalemu, u režiji Slovenca Jerneja Lorencija, praizvedena 22. ožujka na pozornici Zagrebačkoga kazališta mladih.

Glede zločina Drugoga svjetskog rata nemam dvojbi i stoga jer mi je bliža i daljnja obitelj bila žrtva ratnih zločina. Ali, s obzirom da se projekt temelji na banalnosti zla, koji nije ograničen jednim ratom, morao je zbog neograničenosti prostora zla obuhvatiti i zločine nedavnih ratova na prostorima bivše Jugoslavije, ponajprije Vukovar i Srebrenicu. Time bi zaokružio spiralu banalnosti zla i možda podsjetio mnoge kojima zbog nacionalnih, ideoloških, državnih i inih razloga svako ratno zlo nije jednako.

U maniri Brechtova epskog teatra/ Snimio Marko Ercegović

S obzirom da je povod predstave suđenje nacističkim zločincima Adolfu Eichmannu u Jeruzalemu i Andriji Artukoviću u Zagrebu, a razlog zlo i njegova banalnost – postojanje i prisutnost banalnosti zla u svakom dobu – spomenuti “zaborav” nedavnih ratova predstavu je ne samo udaljio od univerzalnoga i svevremenoga nego ju je vremenski ograničio zločinima Drugoga svjetskog rata. Time je možda nečije shvaćanje zla zadovoljio, ali je predstavu osiromašio i banalnost zla krivotvorio.

To naravno ne mora značiti da zamišljeni i ostvareni projekt negira banalnost zla u sadašnjosti, ali može značiti da zatvara oči pred trajnošću tog zla, kako ga je shvatila i kao trajnost identificirala Hannah Arendt. Naime, Arendtova zlu nije pristupila selektivno, niti ga je situirala samo u prošlost, jer zlo uvjetovano i ograničeno prošlošću može biti putokaz otkrivanja i prostorna identifikacija zla, ali nije i potvrda svevremenosti zla, ne znači njegovo razumijevanje. Također ne znači da su autori i izvođači projekta u potpunosti sagledali kontinuitet zla, da su “vidjevši” prošlo zlo prepoznali sadašnje i buduće, postojeće i potencijalno. Kao što ne znači da je publika potpuno shvatila i prihvatila poruku predstave.

No izostave li se spomenute “uvjetovanosti” i tendenciozne relativizacije, predstava zaslužuje publiku. Pa i unatoč tendencioznosti, jer se u današnjem dobu relativizacije istine i pravde bez tendencioznosti malo što može nametnuti kao sudbinsko pitanje čovjekove egzistencije. Pogotovo ako se u predstavi razgrne simbolika smještena u alegoriju priče i metaforu fotografije koja, ma kako tumačena i na tron kazališne semantike stavljena, ipak ne gubi osnovnu funkciju – privatnost. I kao takva nema dramatičnosti koju bi autori projekta željeli.

Nema je ponajprije stoga jer je projekt-predstava, realizirana kao dnevnik o nastanku predstave u trima dijelovima, kojoj je provodna nit fotografija. U prvom se komentira fotografija nacističkog zločinca Adolfa Eichmanna i prepričava odgledani devetosatni film o njemu; u drugom, koji je glumački i najdojmljiviji, glumci oživljavaju suđenje Andriji Artukoviću i njegov susret sa sinom u sudnici; u trećem, koji je glumačko sumiranje doživljenog zla i poruka predstave, glumci iznose osobne doživljaje Eichmanna i Artukovića i komentiraju svoje obiteljske fotografije.

Dramatičnost teme preko priča o fotografijama, tuđim ili obiteljskim, ne nudi kazališnu uvjerljivost teme. To i ne čudi jer je tema više-manje poznata, a redatelj i glumci ne uspijevaju svoju privatnost pretočiti u kazališne likove, koji bi predstavu i publiku držali na okupu. Očekivana dramatičnost izostala je i zato što je redatelju Lorenciju od dramatičnosti važniji njegov redateljski rukopis, koji je kopija epskog teatra Bertolta Brechta.

U maniri Brechtova epskog teatra i Lorencijev teatar u projektu Eichmann u Jeruzalemu jednako je namijenjen glumcima koliko publici, više ga zanimaju stare nego nove fabule, proizvodi i postiže političke namjere, ima pedagošku funkciju, kreće se skokovito – poput slika na filmskoj vrpci – ne razvija dramsku radnju koliko prikazuje stanja... Kako je gestovno-stilski, u njemu glumac mora osim uloge prikazati i sebe, biti komentator svoje uloge. U tom teatru nema aristotelovske katarze, pročišćenja preko uživljavanja u sudbinu junaka. Umjesto uživljavanja akter mora izazivati čuđenje...

Pišući o Brechtovu epskom teatru Walter Benjamin napisao je da taj teatar počiva na „nagovještaju teatra koji želi publiku oslobođenu napetosti“, koja opušteno prati radnju predstave, koja će se „uvijek pojavljivati kao kolektiv...“ U tome je Lorenci uspio. No stotinjak godina poslije inovatora Brechta to i nije neki inovativni teatarski rezultat. Osim ako se ne sagledava u kontekstu povijesti, ako se ne gleda kao povijesna (re)konstrukcija.

Sve u svemu projekt-predstava Eichmann u Jeruzalemu kao tema neće biti marginalizirana, ali nije predstava vrijedna kazališnog divljenja, što zagovornici teme zaboravljaju i njezinu kvalitetu procjenjuju iz povijesne perspektive. Glumački je nezanimljiva, dramaturški predvidljiva i selektivno se bavi zločinima Drugoga svjetskog rata, što banalnost zla i zločina udaljava od univerzalnoga i svevremenoga zla.