Oda Arsenu i zagrebačkom kabaretu

Histrionska predstava Geste i grimase, premijerno održana u Histrionskom domu 31. ožujka, u završnici XII. Gumbekovih dana, mozaikalnom se strukturom oslanja na antologijsku istoimenu knjigu eseja i kritika vrhunskoga hrvatskoga književnika Ranka Marinkovića, izdanu 1951, iako to u kazališnoj knjižici nije apostrofirano. Posvećena Arsenu Dediću, jednom od najvećih hrvatskih glazbenika, šansonijera i pjesnika, i činjenici da će se 17. kolovoza navršiti četiri godine od njegove smrti, premijerna je predstava troje izvođača histriona, premda ne i prva histrionska predstava pod tim naslovom, nazvana prema Arsenovoj pjesmi Geste i grimase i njegovu glazbeno-pjesničkom angažmanu u Vrdoljakovoj televizijskoj seriji nastaloj prema Marinkovićevoj novelistici, posebno Zagrljaju, u kojem je svaka epizoda njome započinjala: „Dok sve je nestvarno, umjetno / Puk plače, puk se divi / Glumac je svoj bezuvjetno / On tada stvarno živi // (...) On nestaje kad se svjetla gase / Glumca krase geste i grimase / On nestaje kad se svjetla gase / Glumca krase – geste i grimase //.“

Sanja Marin / Snimila Ines Stipetić

Mediteranski senzibiliteti i humorizam Ranka Marinkovića i Arsena Dedića isprepleli su se sa srednjoeuropskom kabaretskom atmosferom i stvorili vedro-sjetnu predstavu triju vrsnih glumaca i jednoga izvrsnoga, iako samozatajna klavirista. Premda nastala za kabaretski histrionski festival, ponovno kao sjećanje na Mladena Crnobrnju Gumbeka, kojemu bi u svibnju bilo osamdeset godina, ova se predstava zasniva i na sjećanju na zagrebačku kabaretsku scenu u širem smislu, najživlju u Ilici, tridesetih i četrdesetih godina prošloga stoljeća, u kojoj su intenzivno sudjelovali glumci iz Hrvatskoga narodnog kazališta nakon odigranih večernjih predstava.

U Zagrebu su, naime, između dvaju ratova navodno egzistirala trideset i četiri kabareta; gotovo je svaki uredan ugostiteljski lokal imao svoje kabaretske programe. Bili su oni tad svojevrsni radio i televizija, u kabaretima su nastupali nacionalni glumački prvaci, npr. Vjekoslav Afrić. U Ilici 12, u nesuđenome histrionskom prostoru, kabaret je zvan Grabancijaš vodio slavni Tito Strozzi, a egzistirao je sve do 1944. Glumci su izvodili kuplete, a Dubrovčanin Vlaho Paljetak pisao je kabaretske točke. Godine 1964. oživio je taj kabaret kao varijete Jazavac, prema zamisli Fadila Hadžića, da bi se poslije premjestio u sadašnji Kerempuh, tadašnje Satiričko kazalište Jazavac. Tamo su se petkom i subotom u kasnijim satima na manjoj sceni izvodile kabaretske točke, u kojima je s Hrvojem Hitrecom sudjelovao Gumbek, omiljeni kabaretski glumac zagrebačke publike, majstor gega i komike. Kabaretsku scenu poslije je otvorio Zlatko Vitez s Glumačkom družinom Histrion, prvo na otvorenom, na Opatovini, da bi poslije bila premještena u današnji, zatvoreni prostor, u Histrionski dom. Godine 1999. Gumbek, koji je povezao te dvije scene, igrao je svoju posljednju histrionsku i životnu ulogu, u Doktoru pod mus.

Gumbekova osobnost i rijedak dar za geg na pozornici obrubljuju se i u Gestama i grimasama i u potpuno drukčijem senzibilitetu majstora mediteranskoga ugođaja Arsena Dedića, koji je u Histrionu od samih početaka, od 1975, stvorio više od trideset originalnih skladbi i glazbenih kulisa donoseći mediteranski duh, šansonu i šlager. To Zlatko Vitez, Sanja Marin i Franjo Kuhar dobro scenski konkretiziraju, znajući da je svaka šansona jedna tragikomedija ili jedan skeč, inscenirajući izbor Dedićevih tekstova pisanih za kazalište i o kazalištu, songove iz histrionskih predstava i izbor iz pjesama koje je Arsen skladao za kazalište.

Izvrsna histrionska gesta, hommage Arsenu Dediću, a posredno i Ranku Marinkoviću, poveziva je s komunikacijom s publikom, a pokretima kojima se popraćuje govor i pjevanje izvođači prenose poetsku misao i osjećaj velikoga Arsena, znalca kazališne i glazbene scene. Šarmantne geste kao jedan od alata ove predstave uključuju neverbalnu komunikaciju glumaca kojom prate monodionice i duodionice svojih kolega za performativnim mikrofonima na dvjema stranama pozornice oblikovane u ležernom kabaretskom tonu s trima stolovima, sjedalicama i glasovirom u lijevom dijelu scene. Dublje na pozornici strukturirana je nova, uzdignuta scena koja sugerira poveznicu Erosa i Thanatosa, morske žale, atmosferske lampe, ali i grob s crvenim cvijećem. Sa središnjega dijela kubusa smiješi se Arsenova slika.

Grimase se, semantički povezive s kreveljenjem i cerenjem, a kazališno s temeljnim sredstvima glumačke umjetnosti, kritički povezuju s političkim i društvenim uzlovima naše svakodnevice, na koju se Arsen Dedić pjesnik ogledao. U sat i dvadeset minuta trajanja predstave svjedočimo pregledu histrionskih predstava za koje je Arsen pisao songove na standardnome hrvatskome jeziku ili kajkavskome idiomu ili skladao, raznoliko, raznovrsno, ali uvijek u prepoznatljivu i duhovitu izrazu, u histrionski nadahnutoj izvedbi, često samoironičnoj gesti i grimasi.

Velikoj brzini i fokusiranosti na površno unatoč, umjetnički ravnatelj i glumački i pjevački dobro raspoložen histrion, u stalnoj komunikaciji s publikom, Zlatko Vitez tako je svojom predstavom u kojoj osim njega glume i pjevaju precizna i disciplinirana Sanja Marin i emotivno suptilan, samozatajno karizmatičan i isto tako točan Franjo Kuhar, uz pijanističku pratnju Olivera Beloševića zaustavio mogući zaborav dvaju bardova hrvatske umjetnosti.