O osebujnoj ljubavi i umiranju

Za književnicu Suzanu Bosnić Majcenić možemo reći da je maestra tjeskobe, circulus vitiosus nespokojstva u kojem se na fantazmagorički način gomila strah, pritajen, ali stalno nazočan.

I na stranicama Vijenca zapažen je njezin roman Tolba, u kojem autorica magično osmišljava sliku nepostojećeg grada i spodoba koje u njemu obitavaju. Fantazmagoričnost koja je imanentna romanu Tolba odvodi nas u „čaroban krug života“ u kojem nas napuštaju i ljudi i stvari. Sve nepovratno izmiče u posvemašnjoj potištenosti.

Izd. Funditus, Zagreb, 2017.

U romanu Gruba ljubav fenomen tjeskobe grub je, gotovo brutalan, tako da se postavlja pitanje je li to riječ o ljubavi, ili nam sva ta događanja koja nisu ljubav s velikim Lj donose surovu, nemilosrdnu sliku gerontološkog odlaženja pojedinca izložena patnji, prepuštena bezuvjetnom umiranju i smrti. Taj je neumoljivi proces bolan, razoran, a emocije su tragično naglašene, jer riječ je o umiranju oca. Uz žal za proteklim nukleusom djetinjstva i tegobna osluškivanja neizbježnih promjena odrastanja, autorica se, uz prigušenu potištenost, utječe oštro naglašenoj stvarnosti u kojoj se ljubav između oca i kćeri svodi na fizičku patnju nadomak katarzi, koja ne donosi smirenje i ne odnosi strah.

Ti su odnosi zapravo lišeni elementarne ljudske topline i dobrote: „Mi, koji vučemo sabranu prošlost za sobom udarajući glavom u zatvorena vrata budućnosti. Mi s opterećujućom obiteljskom anamnezom. Vezani jedni za druge nitima od krvi koje bismo često najradije presjekli pa pobjegli. Jedni od drugih. Sami od sebe.“

Mediteranska strana romana Gruba ljubav ne donosi ništa novo što ne bismo znali, jer riječ je o otoku i tegobnom životu otočana koji su do danas izloženi teškoćama specifičnoga načina života i suživota. Ljetno sunce to može samo ublažiti, a onda se opet događa uznemireno, uzburkano more i hladan bjesomučni nalet bure. A mahnito more i orkanska bura ne pridonose emotivnoj žudnji za opuštenim životom u kojem samoća ne bi bila odbojna i mračna. Neizbježno se događa napuštanje i smrt. Ostaje nam tjeskoba nespokojstva i pritajeni strah od budućnosti koja ne obećava: „Od svih rečenica uhvatila sam se za nekejestvariboljeneznati rečenicu. Možda je jednom ispustim i uhvatim se za neku drugu. Dok se vozim jednosmjernom cestom, cestom koja sve nas vodi do istog smjera.“

Roman Gruba ljubav nije ravnodušan prema zbivanjima. Naprotiv. Doživljavamo da nas napuštaju ljudi i stvari, a to nije utješno. I nije fešta. To je roman o „nemuštoj ljubavi“. Osmišljen kratkim, zgusnutim, zaokruženim crticama asocira na dnevničke bilješke o umiranju i patničkoj smrti. Ali opet, kažu, svako zlo za neko dobro. Možda će osebujni čitatelj pronaći u romanu neka svoja samoranjavanja, neku svoju summa summarum: „Možeš glumiti da si OK. Nitko ne može znati. Jednom si negdje pročitala da se tužni ljudi najljepše smiju.“