Narativnost trenutka

U Kabinetu grafike HAZU u Zagrebu otvorena je izložba Lost in Space Tomislava Buntaka, umjetnika koji već više od dva desetljeća nenametljivo, ali vrlo redovito javnosti pokazuje vlastitu slikarsku generičku definiciju utemeljenu na prepoznatljivim i imanentnim predlošcima. U žarištu njegova djelovanja uvijek je i na prvom mjestu crtež kao takav, a sadržajem se gotovo redovito upušta u ontološki dijalog s namjerom propitivanja njegove biti u koketiranju sa suvremenim okolišem, bilo da je riječ o sakralnim temama po kojima je Buntak dosta poznat, ili je riječ o ovakvim otklonima od realnosti kao što su trenutno predstavljeni astronauti iz novoga ciklusa.

„Radovi prvotno skicirani olovkom, a potom slikocrtani kistom umočenim u tuš, tragovima na papiru i manirom, zapravo manirizmom ruke, ponajviše proizlaze iz umjetniku svojstvene tehnike te vlastita klasično oblikovana, izgrađena nasljeđa i identiteta isprepletena i prožeta popularnom, takozvanom niskom verbalno-vizualnom kulturom i umjetnosti“, riječi su kolege Željka Marciuša, autora predgovora izložbe.

Iz postava izložbe / Izvor Kabinet grafike

U dvije dvorane izložena su, rekli bismo, tek tri rada. Ali pozamašnih dimenzija! Riječ je o dva poliptiha (niza listova koji odaju dojam stripa) i jednom tondu. Lost in Space 1 i 2 realizirani su u tehnici kombiniranja olovke i tuša, a u slučaju okruglog formata, umjetnik se koristi samo olovkom. Tehnika Tomislava Buntaka, aktualnog dekana Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, oduvijek je bila ponajprije olovka, i onda kad je samo temelj skiciranja za složenije, kombinirane tehnike ili kad je samostalno sredstvo izražavanja.

Čovjek i tehnologija

Sadržaj radova koji su nominirani brojevima od 1 do 3 nastali su kao „višemjesečno sjećanje na strip i SF žanr kao takav te su svojevrsni komentar tehnoloških čuda danas“, da parafraziram jednu autorovu izjavu. Ovaj ciklus mjesto je Buntakova istraživanja odnosa tehnologije i čovjeka općenito, opravdana ili neopravdana straha od premoći nekih viših sfera!? S druge strane autor jasno izražava suverenu prevagu ljudskog roda. O tome svjedoči njegov doživljaj i raspoloženje unutar djela koje više nalikuje egzotičnom svemirskom vrtu obilja i opuštenog koketiranja muških i ženskih likova. Stabilnost Buntakove stvarnosti (u ovom slučaju – izvanzemaljskog iskustva) duboko je ukopana u njegovu strogom ikonografskom habitusu, kojem je vjeran od najranijih javnih likovnih istupa. Raspored likova unutar cjeline raščlanjene na 28 listova (Lost in Space 2) dostatan su dokaz Buntakove jače strane – osjećaja za prostor. Kompozicije i na druga dva djela odaju snagu duboko promišljena rasporeda unutar cjeline, vješta skladanja unutar grafičke aktivnosti niza aktova i izvanzemaljskih bića.

Lost in space 3

Tko god poznaje rad Tomislava Buntaka zapazio je kako predano popunjava svaki centimetar svoga djela. Osinjak kratkih poteza olovkom ili tušem uvijek je u dijalogu s opisnom linijom likova. Katkad je ta potreba za minucioznim popunjavanjem, kako pozadine tako i figura, slična grozničavoj želji da detalj proguta cjelinu. U ovom slučaju to smatram svojevrsnom metaforom koja naglašava prikazani sadržaj. U svijetu zagađenu nizom nepotrebnih stvari likovi se brane staklenim kacigama od kontaminiranog okoliša. A to ih, kad se bolje pogleda, ne zabrinjava osobito. Dapače, sve je nekako u letargičnoj atmosferi potpune opuštenosti, iz koje iskaču likovi bez veće naracije. Izostanak emocija i ekspresije jedna je od prepoznatljivih komponenti likovnog izraza Tomislava Buntaka. Njega to jednostavno ne zanima. Lica su lišena karaktera, potpuno jednaka ne-izraza od prve do zadnje sekvence rascjepkanih listova. Konačno, to i jest obilježje stripa, koji traži oblačiće s tekstom kako bi ispričao priču. Tu nastupa najbolji dio umjetničkog izdanja autora uz već spomenutu lakoću komponiranja: interakcijom likova u obavljanju poslova bez osobitih naprezanja jasno priča priču i istovremeno bilježi trenutak. Gotovo kontradiktorno, da ono što se čini statičnim u pozama i položajima tijela (muških ili ženskih) dok opće s nekim ne-zemaljskim oblicima, s druge strane plivaju u pokretu.

Vrtlog voajerskog uživanja

Za razliku od najvećeg izloženog rada, Lost in Space 2 ima topliju atmosferu i retorikom se više približava djelu ostvarenu u olovci (Lost in Space 3). Kako je Buntakov prioritet akt, s naglaskom na obnaženom ili golom ženskom tijelu, kompozicijom se može usporediti s nekim velikim imenima iz prošlih umjetničkih vremena poput Gauginovih kupačica. Zagušenost kadra toliko je istaknuta da se likovi stapaju sa zasićenom pozadinom čak i na mjestima kad kratkim potezima gradi volumen. Nehajnom nas lakoćom zamrznutih lica još više uvlači u vrtlog voajerskog uživanja. Dodavanjem niza detalja na sva tri djela u cijelosti angažira vidno polje gledatelja, koji se grčevito bori kako bi zapazio svaki centimetar u strahu da mu nešto važno ne bi promaknulo, skriveno iza lišća ili nekog izvanzemaljskog raslinja. Prizor je to prave močvare ženske prpošnosti. Razdijeljena ploha (rad se sastoji od dvanaest listova nastalih u tehnici olovke i tuša) potvrđuje kako Tomislav Buntak izvrsno vlada zadanim prostorom. No to djelo više nego drugo poziva na gotovo provokativnu interakciju s gledateljem – žene hladnih lica, izravnih pogleda komuniciraju izravnim obraćanjem, pogledom koji prelazi granicu djela i završava negdje iza našeg običnog, ljudskog iskustva. Svakako, to se odnosi na onaj dio protagonistica kojima je namjera komunicirati s publikom, za razliku od ostalih potpuno nezainteresiranih za bilo što unutar svoje fantastične oaze.

Sve to carstvo imaginacije zaključuje posljednji rad, Lost in Space 3, koji se na prvu razlikuje od prethodna dva, kako tehnikom tako i oblikom. S jedne strane to je olovka, koja svojom mekoćom zahtijeva drukčiji pristup tvorbi: guste poteze tamnih tragova tuša ovdje će zamijeniti klasično sjenčanje. S druge strane, raspored likova omeđen je zadanošću kružnice. To djelo kao da je sadržajno točka na i u izloženom ciklusu. Iznova je to interna priča između nekolicine ženskih i dvaju muških likova, ali je stražnji plan drukčiji. Dok se i ovdje nalazi niz detalja raznolikih biljnih izdanaka, gdjegdje i poneko fantastično biće, stražnji plan, na obzorju umjesto sunca, mjeseca, nekog planeta ili sličnog svemirskog pejzaža, ima arhitektonska zdanja. Leđima okrenuti ležeći muški aktovi u prednjem planu kao da istodobno štite sadržaj od izlijevanja iz formata, a s druge strane zauzimaju ulogu promatrača – posjetitelja.

Propitivanja odnosa dubine
i plošnosti

Tomislav Buntak predan je crtežu od najranijeg djetinjstva. Iza njega stoji bezbroj sati marljiva rada, nadaren je strpljivošću jer bez te atribucije ne bi bio u mogućnosti stvoriti ovakva temeljita djela, niti izgraditi dojmljiv opus, od kojega ni u jednom trenutku stvaralaštva ne odustaje. Za njega je karakteristično kako tehničku upornost uvijek donosi s nekim svježim sadržajem poput ovog u kojem, istražujući sad već u nas pomalo zaboravljenu kulturu kao što je strip, promišlja suvremenu problematiku. U svojim radovima on se redovito bavi vlastitim pomaknućem i napretkom kako u tehničkom tako i u sadržajnom smislu. Za njega je crtež mjesto propitivanja odnosa dubine i plošnosti, organiziranosti bilo u definiciji kaosa ili na neki drugi način.

Kako god, Buntak je i ovim novim ciklusom koji je postavio sa Željkom Marciušom i Anom Petković Basletić potvrdio postojanost na hrvatskoj likovnoj sceni zadržavši svoje mjesto prepoznatljiva slikocrtača.