Nada u uskrsnuće na vrhu Zavale

Stojeći na vrh goričke Zavale sučelice zalazećem suncu, dok lagan povjetarac hladi znojan potiljak, čovjeka jednostavno preplavi osjećaj ugode, a pogled se nesputano razleti cijelim vidokrugom. Čas leti na zapad, među kule i imotska jezera, pa se uzdigne do rumenog oblačka i bijeloga vrhunca Biokova, pa rubom brda ili niz rijeku Maticu na jugu klizi sve do jezera Nugla i velebnog križa na Petnjiku, zaustavi se načas na modroj Krenici, odluta do bijelih zvonika u Grudama i onda se sovićkom stranom vrati na drevnu rimsku utvrdu Pit, tu nadohvat ruke među borovima, na dominantnom, šiljatom brežuljku iznad Gorice. A pod Goricom ispod Šamatorja, starokršćanske bazilike i predsjednikova groba, razlilo se plodno polje, prošarano šumarcima, putovima i kanalima, prekrasno, iako danas gotovo neobrađeno. I koliko god se tko trudio, osim plavih graničnih zgrada i carinarnica na putu, ni kroz polje ni kroz brda neće uočiti onu nesretnu „privremenu“ granicu koju turski i mletački silnici 1718. zacrtaše gotovo nasumce prostranstvom među hrvatskim katoličkim pukom stare Imote. Granica koja je tada smetala, pekla, boljela, ali koja nažalost i dandanas žilavo odolijeva nesmanjenoj želji za jedinstvom i zajedništvom hrvatskog naroda. Uh, koliko je otad kroz brojne tegobe, okrutnosti, mučenja, neimaštine, gladi, bolesti, ratove, raseljavanja, odseljavanja…, u ovoj prelijepoj žlibini proživljeno boli i tjeskobe, proliveno krvi i suza. Zašto, Bože?

Postaje križnog puta djelo su akademskog slikara Drage Bušića / Postaje križnog puta djelo su akademskog slikara Drage Bušića

I pogled se spusti niz tek propupalom dračom i jasenom obraslu strminu, iscrtanu serpentinama bijelog austrijskog kamenog puta. Ne, dokumenti vele, za višestoljetne turske okupacije nije bilo ni putova, niti ijedne konjske zaprege zapadno od Neretve, sve do dolaska Austro-Ugarske, pa čak su i stari ilirski i rimski putovi bili porušeni i zapušteni. Do obnovljene crkve sv. Stipana u Gorici iz čitave se prostrane župe dolazilo pješice, ili malobrojni imućniji na konju. Niz strminu Zavale najčešće su bosi tabani po uglancanom kamenu hitali po Božji blagoslov, i onda prepuni i nekih drugih novosti, ozarena lica i znojna čela, uznosili ga i raznosili ga gornjom posuškom i duvanjskom krajinom. Zato je bilo beskrajno veselje kad je napokon 1910. probijen desetljećem izgrađivan široki makadamski put uz Zavalu. I vozilo se uza Zavalu i niz Zavalu godinama, desetljećima ljudi, teret, plodovi rada, nadanja, želje i molitve, dok je ne zamijeniše široki asfaltni puti. Cesta uz Zavalu ostade samo prekrasan spomenik vremena. U znak zahvalnosti Bogu uoči svakog Stipanjdana, duž cijele trase tog puta plamte veličanstveni vatreni svitnjaci. Izdaleka se vide, ljudi im se dive, dragi su Bogu i sv. Stipanu.

Valjda je sve to pobudilo ideju u Marija Bušića, predsjednika Ogranka Matice hrvatske u Grudama, koju je svesrdno podupro tadašnji župnik fra Željko Grubišić i njegove kolege iz Bratovštine sv. Stjepana Prvomučenika Gorica-Sovići da baš na serpentinama Zavale postave postaje križnog puta. Čim su za izradu ponudili akademskog slikara Dragu Bušića Goričanina u Zagrebu i razradili ideju, započeli su radovi. Mario kaže: „Ovaj križni put uza Zavalu ponos je našeg malog mjesta i cijelog kraja. Vjerujem da će mnogi moleći ovdje Put križa pronaći svoj duševni mir. Ova cesta se pokazala kao stvorena za ovo genijalno i životno umjetničko ostvarenje našeg Drage Bušića. Sretan sam i ponosan na ovu osobnu ideju za čije sam ostvarenje otpočetka do kraja predvodio gotovo sve radove. Rekao bih da je to zajedničko ostvarenje s umjetnikom, našim svećenicima, župljanima, mnogim dobročiniteljima, a posebno mojom Bratovštinom sv. Stjepana prvomučenika koja ove godine slavi 20 godina plodnog obnoviteljskog rada i svojim imenom stoji iz ovog djela.“

Svi koji su vidjeli ovaj križni put nisu krili ushićenje i oduševljenje. Reći će bivši župnik fra Ante Marić u svom stilu nadahnuto i punim srcem: „Ovaj put križa uza Zavalu ulazi u priču o Isusovoj muci i smrti na originalan i jedinstven način. Brojnim posebnostima pribraja se onim iznimnim umjetničkim rješenjima ove tužne priče iz Biblije. Ide starom serpentinom kolnog puta izgrađena prije više od stoljeća i čini se kao da napušta naselje Goricu. A što god dalje ide od nje, to joj je bliže. Jer Zavala je alegorija, to je priča o bosim nogama, drvenim kotačima, o znojnim konjima i tolikim ljudima. Zavala je priča o našim križnim putovima i zato ona ovako srčano grli svaku postaju. A Drago je postaje gradio manirom starih Rimljana koji su tu u Gorici imali svoje domove i radili krasne mozaike. I lijepo će biti hoditi uza Zavalu od postaje do postaje i sve te patnje, i Njegove i naše, imati u duši.“

Župnik gorički fra Stipe Marković i nekoliko stotina vjernika su se, nakon više od tri i pol kilometra uspona u molitvi i kantanju Muke, teška koraka, znojna čela, ali ozarena lica vraćali niz Zavalu. Danas je bio svečani blagoslov križnih postaja. A na vrhu kod četrnaeste, kod starog klecala, ushićeni Mario i Drago kao da su čekali zalazak sunca. Drago, čili, mlađahni starac u 85. godini, zadovoljno je gledao svoje možda najvrednije djelo. Prekrasni šareni slikopisi Isusove muke, na 1,5 kvadrata kamenog mozaika sjajno uklopljeni u visoko suhozidno kameno postolje.

„Mogu reći da sam jako zadovoljan konačnom izvedbom postaja Križnog puta na Zavali. Postaje su zidane kamenom s lica mjesta, a mozaici od kamenja u bojama iz raznih krajeva svijeta i dobro su usklađeni i sljubljeni s okolnim krajolikom. Kamenje uzidano u postaje nazvao bih kamenjem sv. Stipana. U njega sam utkao sve svoje znanje, strpljenje, ljubav i dušu svoju“, s ponosom će Drago.

Doista, prekrasni su i slični putovi križa na dubrovačkom Srđu, na međugorskom Križevcu, u Mariji Bistrici, Pušći ili na riječkom Trsatu, ali dojam je da se njihovi brončani i drveni slikopisi ne mogu uspoređivati s ovim kamenim mozaikom, niti njihovi uređeni krajolici s ovim prirodnim biblijskim ambijentom. Pogled se opet sa zadnjim zrakama sunca razletio tom mučeničkom dolinom, ne zaustavljajući se ni na kakvoj granici. I želje, i molitve. O, Bože, koliko će umornih tijela pod posađenom maslinom i čempresom uz postaje tražiti osvježenje, koliko će sumornih srdaca pobožno hodeći i moleći tražiti tvoje ohrabrenje, koliko grešnih duša skrušeno klečeći tražiti oproštenje, snagu i vjeru u sretnije sutra. Da nam ova polja budu obrađena, da škole budu pune, da ljudi budu vedri, sigurni i zadovoljni, da nam... Da, doista treba što češće sa svojim križem doći ovamo u Goricu i zagrljen s prijateljem Isusom uspeti se na vrh Zavale, napiti se mirisa, ljepote, ljubavi i nade u vječno uskrsnuće.