Mrtva priroda za živu umjetnost

Suprematistički etički čin oslikan emajl-lakom na papiru, naglašenih, pomalo razmrljanih defokusiranih poteza, koji kao da ukazuju na dotrajalost ideje, hladnu, traljavu nostalgiju za idealom, uzaludno traženje oslonca koji izmiče. Đukić niže slike manjih dimenzija varirajući motiv revolucionarnoga kvadrata u vremenu koje revoluciju više ne poznaje. Na pod galerije poput tepiha stavlja instalaciju – crni pigment u obliku kvadrata na koji na otvaranju netko od slučajnih fotografa nehajno staje raznoseći pigment po galeriji. Duh vremena, vrijeme duhova.

Iz ciklusa Natura morta

Đukić slaže i superponira platoe znanja, vizualne simbolike, platoe građanskog oblikovanja stvarnosti i platoe nadanja i vjere u moć umjetnosti i čisti umjetnički čin. Mreža nepresušnih i minucioznih promišljanja i analiza, konstrukcija značenja. Iznova i ponovo. Opet i zauvijek.

Poznato je, baveći se vizualnim i simboličkim, bavimo se društvenim. Kreirajući odnose među platoima, baveći se vrhunski čistim i dekadentno građanskim, Đukić u biti ekstrahira iz društvenog likovni jezik i suprotstavlja dva trenutka u povijesti – emancipaciju građanskih tema i lijepih umjetnosti od religijskog sadržaja, što se događa jačanjem građanskog društva u 17. stoljeću u trenutku kada u sobama bogatih trgovaca mrtve prirode kao samostalne teme zamjenjuju one religijske, a umjetnost kao roba prestaje cirkulirati isključivo odajama crkvenih moćnika i prelazi u posjed sve jačega svjetovnog sloja. Vizualni simbol kao simbol društvenog prevrata i nove cirkulacije kapitala.

Pogled na izložbeni prostor Galerije Vladimir Bužančić / Snimio Marko Milovac

Ultimativni čin apstrakcije

Također, revolucionarni Maljevičev crni kvadrat označava ultimativni čin apstrakcije, vrhunac turbulentnih ruskih godina. Slika postaje duhovni statement, emanira čistoću, postaje vizualni poklik, neutralan, a opet sveobuhvatan. Dakle, Đukić, baveći se citatnošću, aproprijacijom motiva iz povijesti umjetnosti prati ne samo umjetničke nego i društvene, svjetonazorske zaokrete – od preseljenja moći iz ruku religije koja je dominirala stoljećima u ruke građanstva, što se odrazilo emancipacijom svjetovnog, efemernog motiva – mrtve prirode, do nove emancipacije umjetnosti kao potpune apstrakcije, odvajanja od mimezisa, samostalnog odraza kozmičke svijesti, kako je navodno tvrdio Maljevič. Čin prvobitno slavljen kao odraz nadolazeće društvene revolucije, a zatim odbačen i prezren. Suprematistički kvadrat kao žrtva ideologije, krajnja pozicija slikarstva, potpuna redukcija, natruha slobode, točka u povijesnom tijeku koju nije moguće ponoviti. Od prvoga Maljevičeva kvadrata prošlo je više od stotinu godina, a od mrtve prirode četiristo. Koji su vizualni simboli današnjice? Govorimo li o sebi danas tek kroz citat, navalu znanja o prošlom, bez mogućnosti razumijevanja onoga što dolazi? Koje su utopije današnjice, postoji li danas simbol koji bi podnio breme oslobođenja, ako se tako nečemu još uopće možemo nadati?

Đukić svojim motivima pristupa slojevito. On se koristi mrtvim prirodama kako bi istraživao percepciju, odnos promatrača i objekta, upisane kodove razumijevanja te fiksnu distancu dodatno afirmiranu postojanjem medija – objektiv kao posuđeno oko, oko koje zauvijek zaustavlja tijek pretvara ga u nešto što je moguće posjedovati za razliku od sjećanja, koje izmiče i prestrukturira se gradeći uvijek iznova samo sebe. Da, baš vrlo građanski – posjedovati vrijeme, imati kontrolu nad motivom. Uspostaviti ugodnu i fiksnu distancu između sebe i svijeta i proglasiti svijet objektom. Nečim pasivnim, podatnim manipuliranju. Podatnim krađi, zaustavljanju vremena. Nakon renesanse, koja je zauvijek fiksirala točku promatračeva gledišta, pojasnila mu njegovu poziciju u odnosu na stvarnost te je sistematizirala matematičkim pravilima i time uredila, izolirala od kaosa, barok je osvajao prostor. Napokon barem djelomično oslobođeni opresivne crkvene čizme, građani su mogli prisvojiti moć koja im pripada i dovesti je u drugu krajnost – duhovnu prevlast kapitala. Osvajajući stvarni prostor osvojili su i onaj simbolički, a u konačnici i onaj slikarski – vlastitim temama, ikonama, težnjama.

Tulipan kao fetiš

Bogat, suptilni kolorit, pomno kadriranje, smještanje motiva mrtve prirode u oronuli ambijent, kontrastiranje zida s utičnicom, tragovima nekadašnjih slika i opalom žbukom s dekorativnošću voća, čajnik koji odražava građanski običaj okupljanja obitelji, decentne razmjene i opuštanja te tulipani za koje Đukić napominje da nisu odabrani slučajno, sve to svjedoči o propadanju, dekadenciji ideala građanstva koje kontekst više ne podupire, u kojemu oni djeluju kao smiješni ostaci preživjeli jedino zahvaljujući svojoj artificijelnoj poziciji.

Tulipani kao simbol financijske krize referencija su na posljedice sloma burze 2008. Kao simbol višega građanskog sloja, tulipani u su u 17. stoljeću u Nizozemskoj postali cijenjen kolekcionarski predmet, što je dovelo do iracionalna rasta cijene, nakon čega je slijedila gospodarska kriza nastala stvaranjem spekulacijskoga mjehurića. Tulipan kao fetiš, predmet žudnje i simbol građanske moći, ali i pohlepe, pretvara se u platformu spekulacije, proigravanja i konačno u oružje sloma. Kao motiv, u Đukićevim radovima mrtva priroda s tulipanom dosljedno je provedena kroz difuzno osvjetljenje koje stvara pomalo vermerovski dojam i u kontrastu je s opalom žbukom zapuštenoga građanskog stana te čini zaokružen narativ. Na zidovima vidljivi su tragovi slika. Ono što je nekada bio simbol ukusa, posjedovanja ili uspomena sada je tek okvir nastao nakupljanjem prašine. Ispred takva zida – pažljivo složen motiv mrtve prirode. Motiv, koji kao da je izmješten iz nekadašnjeg okvira na zidu, postavljen kao ironična opaska, svojevrstan memento mori – natura morta. Suptilnost difuznoga svjetla, pažljivost izvedbe, slojevi značenja, čitava mreža postojanja i nestajanja, degradacije i nastanka očitava se u odnosu toga hiper­estetiziranog motiva i njegove stvarnosne, oronule pozadine. Percepcija svijeta – kut gledanja, oko iza kamere koje distancirano razumijeva svijet koji nestaje i pretače se u svoju sliku. Transformira sjećanja, kopa po arhivima, distancirano tumači, reinterpretira, suptilno razmatra dok se stvarnost usložnjava i postaje neobuhvatna – upravo je takva pozicija suvremenoga čovjeka u svijetu – interpretator, a ne akter.

 Što zaista mogu komunicirati suprematistički kvadrat i mrtva priroda?

Koje su njihove krajnje pozicije? Opstaje li kvadrat kao neulovljiv ideal, esencija kozmičke sile pozicija iz zraka, šira slika, očiti simbol, nasuprot napuhanom mjehuriću tulipomanije? Čistoća i pohlepa, univerzalno i partikularno? Ili se i te pozicije bez problema zamjenjuju i promatraju u distancirano, kao simboli duha vremena?

Fotografija fotoaparata, pripremljena za snimanje portreta i fotelje kojoj nedostaje model možda ukazuje na odsutnost sadržaja, ispražnjenost znaka, samodostatnost medija.

Odsutnost kao motiv možda simbolički i zaokružuje stanje koje Đukić dotiče. Kroz dva specifična trenutka u povijesti umjetnosti – nastanak mrtve prirode kao samostalnog motiva i revolucionarni Maljevičev suprematistički čin, Đukić posredno postavlja pitanje o suvremenosti. Čini se da je odsutnost upravo onaj krajnji nemotiv koji najtočnije zaokružuje današnjicu. Zbog ikoničkog obrata, slike koja stvara sliku, slike koja se odvaja od stvarnosti, prestaje ju reprezentirati i počinje stvarati, nedostatak motiva i fotografija fotoaparata pogađaju u samu bit vremena. Treba li mediju još motiv? Ili se zaista toliko emancipirao od stvarnosti da je doveo u pitanje njezino postojanje? I kakvi su to mjehurići u kojima živimo? Koji su tulipani današnjice kojima mešetarimo vlastitim idejama i kompromisima?