Mrlja

Svatko zna da je u Dalmaciji životni vijek automobila mnogo dulji nego na kopnu: manje je ondje vlage, ceste se ne sole, pa zato možete vidjeti vozila stara trideset i više godina kako se još uvijek živahno kotrljaju. Tako sam i ja nedavno na Visu ugledao narančastu četvorku kakvu sam prije mnogo godina i sam vozio, i bilo mi je kao da sam susreo davno izgubljena prijatelja. Ali nije na tome stalo; kad sam prišao prometalu, opazio sam da ono na haubi – ne po sredini, nego malo sa strane – ima crvenu, nepravilnu fleku, koja je izgledala kao da se nekakav golemi paradajz – da ne kažem pomidor – raspljeskao baš na automobilskom limu, doletjevši tko zna odakle. Tada sam osjetio još veće ganuće, jer taj mi je prizor prizvao jedno davno vrijeme, koje već gotovo da sam bio i zaboravio. Kad sam porazgovarao s vlasnikom četvorke – a bio je to simpatičan mlad čovjek – on mi je rekao da je auto kupio polovan, da je ta fleka već tada bila na njemu, a da on osobno nikad ne bi išao nešto slično lijepiti na vozilo.

Moć paradoksa

A o lijepljenju se upravo i radilo, i ja sam ovdje dužan uputiti čitatelja u neke povijesne činjenice. Prvo što treba znati svakako je to da je ona fleka zapravo naljepnica od plastičnog materijala, da se nekada mogla kupiti u dućanu i da ju je lako bilo zalijepiti gdje ste god htjeli. Zašto biste, međutim, htjeli? Pa zato što je takva bila moda: mnogi su automobili bili izlijepljeni takvim flekama, po haubi, po prtljažniku i po vratima. Naši su vozači, očito, tada shvatili moć paradoksa, a donekle i usvojili estetiku ružnoga. Postalo im je, naime, jasno da mrlja – koja je sama po sebi nakazna – može poslužiti kao ukras, i to zato što svatko odmah znade da to zapravo i nije mrlja, nego pomalo neobična dekoracija.

Popularna četvorka bila je česta na našim ulicama

Moglo bi se sad unedogled raspravljati o toj pojavi i o njezinu odnosu prema modernome shvaćanju umjetnosti. Ali meni nije do toga, ja o cijeloj stvari raspredam s mnogo skromnijim ambicijama: htio bih, naime, čitatelja podsjetiti na doba kad su se automobili obilato dekorirali, dok danas to više nitko ne čini. Kad se prisjećam nekadašnjih vozila, više mi padaju na pamet dekoracije nego automobili sami.

Ljudi su, naime, tada shvaćali svoje vozilo kao dio svojega doma u mnogo neposrednijem smislu nego danas. Na izložbi o šezdesetim godinama što je održana 2018. vidio sam sjajnu fotografiju: balkon u prizemlju stambene višekatnice, na njemu nekoliko ljudi naslonjenih na ogradu, a pod balkonom fićo, otvorenih vrata i gotovo naslonjen na zid. Jasno se razabire da je automobil nastavak dnevne sobe koja započinje iza balkonskih prozora. Kad to vidi, čovjek shvati zašto su tada automobili bili dekorirani u sličnom stilu kao i dnevne sobe: mogli su se u njima naći jastučići, dekice, heklani tabletići i razne druge vrste ukrasa, koje su sve pridonosile stvaranju domaće atmosfere, a još su više signalizirale kojoj obitelji auto pripada i kakav je ukus te obitelji.

Dakako, nije tu bilo prostora za neku neobuzdanu kreativnost, a nisu svi ni bili kreativni. Ali vladalo je uvjerenje da se auto naprosto mora nečim ukrasiti, pa je onda industrija stala proizvoditi ukrase za one koji ih nisu kadri stvoriti sami. Ti su ukrasi odreda bili nekako veseli, koliko god da su se ponavljali i koliko god da su maleni bili izgledi da ćete neki od njih ugledati prvi put. Svagda bi vam izmamili osmijeh na lice.

Bila je, recimo, figurica psa, duga otprilike trideset centimetara i obojena smeđe. Ne znam zašto, ali taj je pas uvijek bio iste pasmine, njemački ovčar, možda stoga što se proizvođaču (svakako nekom Švabi) ta rasa osobito sviđala. U svakom slučaju, taj se pas stavljao na ploču iza stražnjeg sjedala u autu, tako da su ga mogli vidjeti oni koji voze iza vas. A glavni štos bio je u tome što je cucak imao pokretnu glavu: bila je valjda pričvršćena za kakav feder u unutrašnjosti figure, tako da se sve vrijeme činilo kako pašče potvrdno kima glavom dok se auto truckao po neravninama na cesti. To je bilo jako zabavno.

Varijanta te dosjetke – samo jeftinija i eksplicitnija – bio je dlan s raširenim prstima, koji bi se – opet na federu – pričvrstio na stražnje staklo, pa bi tako ona ruka veselo mahala svakomu tko bi je vidio.

Napokon, bilo je još jedno važno mjesto koje se moralo dekorirati, a to je nosač unutarnjeg retrovizora. Ondje vozači nikad nisu propuštali nešto objesiti, pa se i u znamenitom filmu H-8, u kojem je riječ o sudaru autobusa i kamiona, jedan takav privjesak pokazuje i komentira. Uostalom, ti su privjesci ponekad težili da preuzmu ulogu ideološkog i svjetonazorskog signala: neki bi vozači na retrovizor vješali zastavicu svojega nogometnog kluba, neki maskotu svojega grada, a neki čak i krunicu.

Svi ti ukrasi imali su u sebi stanovitu dvojnost: oni su se gradili kao da žele razveseliti putnike i olakšati im vožnju, a zapravo su više bili namijenjeni onima koji auto gledaju izvana. Nije zato čudno što su se pojavili i ukrasi koji ne skrivaju svoju javnu narav, nego je, dapače, još i ističu. Bile su to poruke koje su se lijepile na stražnji odbojnik ili na prtljažnik automobila, a bile su ponajviše upućene vozačima koji se nalaze iza vašega auta. Neke od njih bile su pomalo zlobne i služile su liječenju kompleksa, pa bi vlasnik četvorke ili fiće stavio natpis SPOR SAM, ALI SAM JOŠ UVIJEK ISPRED TEBE. Neke su pak naljepnice bile blage i pomirljive, pa čak i autoironične, poput one NE SLIJEDI ME, I JA SAM SE IZGUBIO.

Izgubljeni običaji

I tako, mogao bi se možda čovjek prisjetiti još ponečega, ali je valjda i iz ovoga jasno što želim reći. A želim reći ovo: nekad je ukrašavanje vlastitoga automobila bilo obavezno, a onda je taj običaj nestao. Zašto se to dogodilo?

Meni se čini da znam odgovor, ali nisam potpuno siguran u njega, pa vam zato o tome i pišem, da eventualno raspravimo stvar. Čini mi se, ukratko, da je štos u tome što se promijenilo mjesto automobila u našem životu, a da se, s druge strane, promijenilo i naše mjesto u društvu i u svijetu.

Jednostavno rečeno: u ona davna vremena imati automobil bilo je mnogo veće dostignuće nego danas. Vozila su bila skuplja, krediti teže dostupni, dostava se čekala mjesecima i godinama, pa tko bi se domogao automobila, mogao je vjerovati da je nešto postigao u životu. I, naravno, osjetio bi potrebu da to i drugima pokaže, tako da susjedi, čim vide vozilo pred zgradom, odmah znaju čiji je to uspjeh. Zato su mnogi svome autu nastojali udariti vlastiti pečat, kako bi se jasno znalo da je vozilo njihovo i da je nalik njima.

A onda se to promijenilo. Do auta se sad mnogo lakše dolazi, pa se nitko ne može pretjerano hvalisati što ga je stekao, niti očekivati da ga ljudi zbog toga više cijene. Jedino što može jest da kupi jako skupo i ekskluzivno vozilo, zbog čega će mu se okolina prije smijati nego što će ga cijeniti. A budući da svi imamo manje-više iste automobile, glupo bi bilo nakinđuriti ih i isticati svoje vlasništvo nad njima, kad je kod drugih ljudi posve isto.

Koja je situacija bolja? Pa, valjda ova sad, premda i ona ima neke nedostatke. Ja sam se, recimo, znao živcirati kad bih ostavio auto na kakvu velikom parkiralištu, pa se poslije mučio da ga nađem, a mogao sam ga naći samo po registraciji, jer nikakve druge individualnosti on nije imao. Poželio sam nekakav znak po kojemu bih ga prepoznao.

A onda sam ga i dobio, što je zacijelo bila kazna za oholost. Parkirao sam ispod stabla, došla je oluja, sa stabla se odlomila grana i tresnula ravno na moju haubu. Sad je na njoj udubina prilično nalik na fleku na onoj viškoj četvorki, a ja na parkiralištu prepoznajem svoj auto već sa sto metara.