Medvjeđa usluga studentima

Poštovani gospodine Radelj,

nisam baš opsjednuta studijem Kroatologije, nego problem vidim u sustavu pa je i moj tekst bio usmjeren nešto šire. Premda bi bilo lijepo vjerovati da je u obrazovanju stanje idilično, ili barem solidno, znamo da nije tako. Problemi postoje na različitim razinama: od toga da su, kako sam napisala, školstvo, kao i sama kategorija učitelja, nastavnika, profesora (slažem se s Vašim riječima o plemenitosti toga posla), podcijenjeni, poharani, zapušteni. Nadalje, kriza filologije, o kojoj se podosta piše posljednjih desetljeća, stanuje i u našoj kući. Kod nas se, osim toga, kako kažu statistike, čita znatno manje nego u mnogim drugim europskim zemljama. Mijenjaju se paradigme čitanja, a s njima i kognitivne sposobnosti. Nestaje dubinsko čitanje (a ne treba ovdje o tome zašto je ono važno i koje dobrobiti donosi). Moglo bi se o svemu tome podrobnije, no mislim da je ono o čemu govorim jasno svima koji su u prosvjeti, pri čemu i fakultete rado uvrštavam u prosvjetu, jer oni nisu samo znanstvene institucije (te ćemo se vjerojatno i u tome složiti). No Vi ste se usmjerili isključivo na Kroatologiju pa ću samo nekoliko riječi o toj temi.

Studij kroatologije po definiciji je kulturološki studij, a studij kroatistike, kao i školski predmet koji zovemo Hrvatski jezik, utemeljeni su na filološkom pristupu. To su dva različita pristupa, a različiti su donekle i predmeti proučavanja: kroatologija uključuje i, recimo, hrvatsku filozofiju i hrvatsku povijest, pa u skladu s tim u svome programu sadrži kolegije s takvim sadržajima. Studij hrvatskoga jezika i književnosti (kroatistika) bavi se hrvatskim jezikom i književnošću, ali ne i hrvatskom poviješću, hrvatskom filozofijom, hrvatskim pravnim sustavom itd., te u svome programu ne može imati takve kolegije i sadržaje. Ako ih pak uvrštava, onda napušta područje filologije i odlazi u područje kulturologije.

Pogledamo li službenu web-stranicu Hrvatskih studija, vidjet ćemo da je Kroatologija definirana kao studij „hrvatske kulture“. Studij se opisuje ovako: „Studij kroatologije na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu središnji je kulturološki studij takve vrste, koji ima namjeru postati nositelj razvoja sličnih studija u svijetu i temeljni visokoškolski ustrojbeni okvir koji ima za cilj skrbiti o ustrojavanju i izvođenju kulturalnih hrvatskih studija u svijetu.“ Nadalje, iscrpna usporedba dvaju studijskih programa, kroatologije i kroatistike, pokazuje samo jedno: da se studij kroatologije posljednjih godina u svome programu podosta oslonio na studij kroatistike. Netko precizan rekao bi da je Kroatologija plagirala Kroatistiku. Osim što su podosta slični, program studija kroatologije nekoć je izgledao bitno drugačije. Svatko tko je tu i tamo zavirio u programe dvaju studija lako je mogao uočiti da nije bilo mnogo kolegija s istim ili sličnim nazivima, pa ni sa sličnim sadržajima. Na koncu, a to je i meritum, studij kroatologije, kad je stvaran, uopće nije bio zamišljen, pa ni akreditiran, kao nastavnički studij; spominjete istinu pa bi po istini valjalo reći i to. Moglo bi se dakle kazati da je studij iznevjerio ideju iz koje je nastao i s kojom je osnovan.

Pitate se je li moj tekst izraz nekakve borbe za monopol. Mislim da bi se jednako tako moglo postaviti pitanje ima li Medicinski fakultet monopol na studij medicine ili Pravni fakultet na studij prava. Pa ima, naravno. Zar bismo, „zdrave“ konkurencije radi, u Zagrebu trebali imati dva studija medicine, dva studija prava? Premalena smo – i svakim danom sve manja – sredina a da bismo na nekoliko kilometara udaljenosti, na istome sveučilištu, imali dva studija koja školuju nastavnike (učitelje predmetne nastave, srednjoškolske profesore...) hrvatskoga jezika. To nije stvar nesnošljivosti i oholosti.

Dupliranjem studija učinili smo medvjeđu uslugu studentima, i kroatistima i kroatolozima: posla nema, teško je i jednima i drugima; bolje neće biti jer je učenika sve manje; satnica se hrvatskog, premda je reforma bila prilika da se to promijeni, nije povećala (bilo bi doduše važno da se poveća zbog drugih, temeljnih razloga, ne zbog zbrinjavanja prekobrojnih kadrova).

Spominjete i „ideološke pozicije“. Riječ je o floskuli koja je, kad god to zatreba, odličan izgovor za manjak struke i za višak diletantizma, i na to ne treba trošiti riječi.

Pozivate na poštivanje činjenica i istine. No kada bi istina bila izvediva iz usporednoga nizanja naziva i brojeva kolegija, sve bi bilo mnogo jednostavnije. Problem i jest u tome što istinu svodimo na formalne kriterije, broj bodova, hodograme, na kvantificiranje i mjerenje onoga što se, instrumentima koji su nam nametnuti, izmjeriti ne da. I tu se vraćamo na sustav, pa i na krizu filologije. Gledali se mi – kroatolozi i kroatisti – ovako ili onako, poprijeko ili srdačno, problem je veći od nas, dubok je i sustavan. Ulazak kroatologa u škole (a znamo da su se oni zapošljavali i u vrijeme kad nisu imali nikakvih metodičkih kompetencija i kad je studij mnogo manje nalikovao studiju kroatistike) predstavlja parcijalni, gotovo sićušan interes koji je tek sitnica u neredu i kaosu koji nas okružuje.