Matoš za 21. stoljeće

Zašto Matoš? To je pitanje akademkinji Dubravki Oraić Tolić, u vrijeme dok je kao mlada znanstvenica stajala pred komisijom spremna obraniti magistarski rad, postavio mentor Ivo Frangeš. Pitanje najjednostavnije, ujedno i najteže. Metodologije i literature gotovo da i nije bilo. Pa doista, zašto Matoš? „Jer mi se sviđaju njegovi krajolici“, odgovorila je tada buduća akademkinja. I sve što je nakon toga radila, danas joj se, kaže, čini kao traganje za odgovorom na to pitanje.

U tematski raznoliku, kvalitativno i kvantitativno dojmljivu opusu hrvatske književne teoretičarke, književnice i prevoditeljice, potpredsjednice Matice hrvatske Dubravke Oraić Tolić proučavanje Matoševa stvaralaštva zauzima jedno od središnjih mjesta. Niz članaka, dvije knjige; 1980. u izdanju Matice hrvatske objavljena studija Pejzaž u djelu A. G. Matoša i Čitanja Matoša izišla 2013. kod Naklade Ljevak i nebrojena predavanja i tribine, od kojih je posljednja održana 28. ožujka u Knjižari Matice hrvatske pod naslovom Matoš s povodom. Ako za razgovor o Matošu povoda treba, ovog je puta to bila jedanaest dana prije obilježena 105. godišnjica velikanove smrti. No te se večeri, u razgovoru što su ga vodile Dubravka Oraić Tolić i književna urednica Nives Tomašević, Matoš činio vrlo živim.

Nives Tomašević i Dubravka Oraić Tolić na Matičinoj tribini o Matošu / Snimio MIRKO CVJETKO

Odgovoriti na pitanje tko je bio AGM, teško je koliko i dati odgovor na pitanje s početka teksta, s početka puta. Za te su odgovore, otkrila je Dubravka Oraić Tolić, bila potrebna čak dva čitanja Matoša; stara, jezikom zagrebačke stilističke škole, čitanja stilskog pluralizma, simbolizma, impresionizma, raskošne secesije, ali i humora i groteske te nova, čitanja ideološkog pluralizma, iščitavanja Matoševa značaja nakon 1908. i povratka u Zagreb, proučavanje njegove aktualnosti. „Rezultat obaju čitanja je isti; u hrvatskoj književnosti rijetko viđeno jedinstvo prognaničke biografije, visokih estetskih standarda i nepotkupljivog novinarstva“, istaknula je, a njihov je sažetak na večernjem druženju predstavljen na osnovi Matoševa odnosa prema Zagrebu, Beogradu i Parizu, lijepom odijevanju i boemskom načinu života, ženama i, od njegova lika neodvojivo, domovini.

U svakom se od tih odsječaka razotkrivao i komadić Matoševe osobnosti pa je tako, u doživljaju Zagreba, otkrivena i Matoševa vječna razlomljenost, želja za lutanjem i potreba za obožavanjem izdaleka. Srijemac rodom, Zagrepčaninom se smatrao jer ovdje je doživio neka od formativnih iskustava, ali Zagreb je „volio tolikom mržnjom i mrzio tolikom ljubavlju“, ovisno o tome koliko se daleko od njega nalazio. Više ga je volio iz Beograda, svojeg prvog imigrantskog utočišta, i Pariza, grada u kojem je, iako više gladan nego sit, svakodnevno u potpunosti uživao, posebice u vrijeme Svjetske gospodarske izložbe. Beograd je, kako piše bratu Leonu, „slasni burek, punjena paprika i mjesta na kojima muškarci gube čast“, dok u Parizu vidi svjetsku metropolu, središte mode, umjetnosti i ljepote, a njegove kokote pripadale su drugom tipu fatalnih žena s kojima se Matoš volio provoditi. Prvom su tipu, krhkim, kućnim ženama anđelima, pripadale žene u koje se zaljubljivao i koje je volio, poput majke mu Marije i sestre Danice te Olge Herak, žene odane tradicionalnim građanskim vrijednostima kakve je i sam njegovao, zbog čega je često prozivan antifeministom. I bio je, kaže akademkinja, antifeminist, ali ambivalentan i jedino protiv čega je ustajao bile su intelektualke, jer je u njihovoj borbi za ženska prava vidio narušavanje svojih ideala.

U drugom njegovu idealu, domovini, i konceptu nacije, pronašla je Dubravka Oraić Tolić odgovor na ishodišno pitanje. Matošev je koncept, istaknula je, troslojan. Vanjski je sloj politički model koji obuhvaća sve političke državljane neke zemlje, unutarnji je kulturni model etničke pripadnosti, a treći je najdublji sloj primordijalnih elemenata poimanja nacije vezanih uz prostor, jezik i krajolik. U njega su upisani svi povijesni događaji nekog naroda, svi tvorbeni elementi neke nacije i on je simbol našeg identiteta.

Matoš je i danas, više od stoljeća nakon smrti, vrlo aktualan. Njegov nam troslojni koncept, kazala je izlagačica, pruža mogućnost da, iako smo politički kaput predali u Bruxelles, zadržimo kulturni i nacionalni suverenitet. A iznimne su dame, uz sjajnog Matoša, glumca Nikšu Marinovića, okupljenima omogućile da pogledaju Matoša nekim novim očima. Ili da ga, možda, i prvi put pogledaju. Bila je to večer otvorena i namijenjena svima, velika u jednostavnosti. I Matoš bi je, sigurno, odobrio.