Licemjeri

Idemo ususret Uskrsu, tom – kako kažu – najvećem kršćanskom blagdanu, pa je li baš primjereno pisati o tako nečasnim ljudima u ozračju blagdana Kristove muke i uskrsnuća? Mislim da je upravo sada pravi čas. Naime, čitajući Bibliju i imajući na umu sve događaje kojih se u ovo preduskrsno i uskrsno vrijeme valja prisjetiti i nad njima se još jednom zamisliti, lako možemo vidjeti da je licemjerja, dvoličnosti, farizejštine, hipokrizije i himbe otkako je svijeta i vijeka, pa je (kako je govorio prof. Rudolf Filipović) sasma naravno da ni mi današnji u tome nimalo ne zaostajemo.

Licemjeran je onaj koji nije iskren, koji prikriva svoju pravu prirodu (jer ih ima više)

Jedan od izraza za licemjerje jest i farizejština, a ona se vezuje uz negdašnju jaku židovsku stranku, farizeje, koji se vrlo često spominju uz još neke, književnike i saduceje, pa se po svoj prilici to licemjerje proteže i na njih. Kad rekoh književnici, to se odnosilo na one biblijske pismoznance, koji su od vremena Ezre (3. st. pr. Kr.), svećenika koji je doveo skupinu Judejaca iz babilonskoga sužanjstva natrag u Jeruzalem, postali učitelji Zakona i imali počasni naslov rabbi. Takav je bio pisac, pisalac, pisar, bilježnik, poznavalac i tumač Mojsijevih zakona, a kasnije je dobio naziv i književnik. Dakle, ti su ljudi u Isusovo vrijeme bili pripadnici jakih židovskih religioznih stranaka, pa kao takvih i vrlo utjecajnih. Što onda tim pravovjernicima ima Isus prigovoriti? Ono što bi „strukturama“ (i vjerskim i svjetovnim) mogao prigovoriti i danas, a običnom puku razotkriti: da štuju Boga usnama, a srce im je daleko od Boga; da sve što čine čine zato da ih ljudi vide, da se šeću i napadno pozdravljaju na javnim mjestima, da zaposjedaju prva mjesta u sinagogama i pročelja na gozbama, ali sve to samo s jednim ciljem: da tako uzdignu sebe u očima drugih. Isus im poručuje: tko se sam uzvisi, bit će ponižen, a tko se ponizi, bit će uzvišen. Naravno, ako tko tako kritizira klike na vlasti i izrijekom ih zove licemjerima, taj neće dobro proći, kao što zemaljski Isus i nije. Povodljiva rulja, koja mu je samo tjedan dana prije smrti zanosno klicala, isto je tako zdušno tražila njegovu smrt. Danas ljudi uglavnom slabo čitaju, a da čitaju, znali bi da je i o tom društvenom mehanizmu (manipulaciji) sve već odavno rečeno i napisano, jer „pučina je (od puk, N. O.) stoka jedna grdna“, što je dobro primijetio vladar i pjesnik P. P. Njegoš.

Farizeji, danas drugo ime za licemjere, isticali su se vanjskom, pokaznom, pobožnošću i odijelili se (farizej hebr. i znači odijeljen, odvojen) od istinskoga provođenja Zakona, zadržavajući se sve više samo na formalizmu. Zar i naši današnji pravednici (s nizom kaznenih prijava) ne govore kako je sve čisto, sve po zakonu? Tako su i ti biblijski obdržavatelji Zakona postajali sve više licemjeri, dvoličnjaci, pretvarala, hipokriti – ljudi koji se pretvaraju da su nešto što nisu i takvima se u javnosti prikazuju (u lice sladak, a iza leđa snuje komu propast).

Ako pogledamo i engleske izraze za takve ljude, vidjet ćemo i ondje slične izraze: two-faced, double-faced, false (falšan), double-tongued, hypocritical, equivocal, ambidext(e)rous, double-dealing. Uvijek su u igri dva pojma, pa ti znaj koji je onaj pravi! Dvoličan i jest onaj koji ima dva lica, po potrebi i više njih, pa pokazuje ono koje će mu donijeti više koristi. To se ne može reći za dvoličnu tkaninu; i ona ima dva lica, ali oba jednaka, pa jedno ne potire drugo.

Dakle, licemjeran je onaj koji nije iskren, koji prikriva svoju pravu prirodu (jer ih ima više), pa pokaže onu bolju ili onu koju ljudi od njega očekuju. A odakle sam izraz licemjer, licemjerje, licemjeran? Ie. *leiq- znači lice, a mjeriti u ovom slučaju znači popravljati lice da izgleda ljepše nego što jest. Narod uvijek nešto preuredi po svom, pa se čuje i licomir, licumir, licumirac, licumjernost, a značenje je isto: neiskren, dvoličan, podmukao, podlac, lukav, ulizica, laskavac. S njima se ruku pod ruku ravnopravno uhvatila i himba (u sjevernim krajevima od 15. stoljeća), prijevara, obmana, zloba, zavist, pretvaranje, što sve dolazi od hiniti, simulirati, fingirati, lagati, varati. Hipokrit je pak grč. podrijetla, hypókrisis, no značenje mu je isto kao i u ostalim riječima: to je čovjek koji se pretvara, a samu pojavu zovemo hipokrizija.

Licemjerje, dvoličnost, farizejštinu, himbu i hipokriziju nije neumjesno spominjati o Uskrsu (Uzmi, Vazmu), jer što zapravo proslavljamo toga dana? Najkraće rečeno: Isusovo uskrsnuće od mrtvih. Isus će treći dan poslije svoje smrti ustati iz groba kako bi sve ljude uskrisio u posljednji dan. U prenesenom značenju, on će ustati iz groba grijeha da svi imaju bolji život. No oni koji su ga osudili na smrt strogo su se držali Zakona (kao pijan plota), ni sudac Pilat nije na njemu našao nikakve mane, pa je od cijeloga slučaja oprao ruke. I udovoljio svjetini, koja je u poznatom navijačkom stilu grmjela neka oslobodi Barabu (Barabana), razbojnika kojega je svjetina pretpostavila Isusu. I upravo je taj prizor urlanja pobješnjele mase (da se Isus razapne, a razbojnik do njega oslobodi) dao poslije i ova značenja: buka, udaranje po podu, kako je prije koncilske obnove bivalo u crkvi u Velikom tjednu. Zna se da u vrijeme korizme crkvena zvona šute, pa je za proizvodnju buke služila drvena naprava – čegrtaljka, klepetac, škrebetaljka – kojim se u zadnja tri dana Velikoga tjedna daje znak u crkvi umjesto zvonom.

Mislite li još uvijek da tema o licemjerju, dvoličnosti, farizejstvu, hipokriziji i prenemaganju doista ne pristaje uz Uskrs, Isusovu muku i smrt na križu za otkupljenje svih nas? Previše je takvih pojava i među nama današnjima. A Matoš je sve takve situacije lucidno izrazio stihom: Usred kukavica čemu krepost diva?